Region

Počinio užasan zločin u BiH, a odugovlači se sa njegovim procesuiranjem. Tragikomično je objašnjenje Hrvatske zašto je to tako

Prošle sedmice Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku izvijestilo je kako je ispitan 53-godišnjak, državljanin Hrvatske i Bosne i Hercegovine zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te da mu je, dva dana kasnije, 23. jula, sudac istrage Županijskog suda u Osijeku odredio istražni zatvor zbog opasnosti od bijega.

Na kraju podužeg priopćenja stoji kako se osnovano sumnja da je taj 53-godišnjak ”osobno protuzakonito zatvorio veći broj civila srpske nacionalnosti i sudjelovao u njihovom zlostavljanju, kao i u zlostavljanju ratnih zarobljenika i civila izvan zatvora, pri čemu je koristeći se svojim ovlastima sprječavao poduzimanje potrebnih mjera i radnji nužnih za utvrđivanje neposrednih počinitelja i na taj način odobravao i ohrabrivao nezakonita postupanja sebi podređenih pripadnika, pristajući na to da oni nastave s takvim radnjama i pristajući na posljedice takvih radnji”.

”Uslijed navedenih radnji” stoji na samom kraju priopćenja, ”poduzetih prema najmanje osamdeset civilnih i vojnih osoba, dvadeset i tri osobe su preminule, jedna je silovana, a ostale su zadobile teške tjelesne ozljede”.

Čovjek koji je upropastio živote

S dvoje od tih ”najmanje osamdeset civilnih i vojnih osoba”, silovanom mađarskom državljankom Tünde Fetzer, udanom Benković i njenim teško fizički zlostavljanim suprugom Markom Benkovićem, razgovarao je novinar Drago Hedl krajem marta 2012. u Siklosu, gradiću u južnoj Mađarskoj, gdje danas žive.

U Jutarnjem listu 6. aprila te godine objavio je Hedl opširan tekst o užasima koje je proživjelo to dvoje ljudi, a koji su tek prošle sedmice kad je uhapšen 53-godišnji Pero Vincetić, zvani Pera Konj, dobili iskricu nade da će taj čovjek, koji im je upropastio živote, napokon biti izveden pred lice pravde.

Tragedija bračnog para

U maju 1992. u Orašju, u Bosni i Hercegovini gdje su u to vrijeme, baveći se ugostiteljstvom, živjeli i radili Tünde i Marko Benković – ispričala je žrtva silovanja, diplomirana pedagoginja koja je ratne 1992. imala 30 godina – Pero Vincetić, bivši zapovjednik 5. bojne Vojne policije Posavina-Orašje, u sastavu 106. brigade HVO-a, u društvu još jednog vojnog policajca Hrvatskog vijeća obrane (HVO), upao je u kuću u kojoj se nalazila, na stol stavio pištolj i ogroman nož i naredio joj je da se skine.

Kada je odbila Vincetić ju je divljački povukao za kosu i onom vojnom policajcu naredio da joj svuče odjeću. Branila se i opirala, no dvojica snažnih muškaraca svladali su je i silovali.

Tragedija te žene, na žalost, tu ne prestaje. Vincetić je, poslije užasa kojeg je preživjela i nakon što joj je oteo 11 hiljada DEM, vodi na mađarsku granicu kod Donjeg Miholjca i protjeruje u tu zemlju. U Mađarskoj je saznala da je zatrudnjela te se odlučila za pobačaj, nakon čega više nije mogla imati djecu.

Maltretiranje u vojnom zatvoru

Istog tog dana, u maju 1992., Pero Vincetić s trojicom vojnih policajaca uhapsio je Marka Benkovića i uzeo mu pušku s kojom je kao pripadnik HVO-a držao stražu. Tukli su ga, više je puta gubio svijest i u improviziranom vojnom zatvoru u Osnovnoj školi u Donjoj Mahali držali mjesec i pol dana, dok ga slučajno ondje nije zatekao prijatelj Đuro Matuzović i oslobodio ga. Marko Benković odlazi u Mađarsku, nalazi suprugu, ali mora na operaciju jer mu je zbog silnih batina teško oštećena žuč.

”Peri Konju nije bilo nimalo važno što sam Hrvat, a moja supruga Mađarica i što nismo imali nikakve veze sa Srbima koji su u tom dijelu Bosne ratovali protiv HVO-a. Bili smo imućni ljudi, imali smo ušteđenog novca i kilogram zlata i Vincetiću je samo to bilo pred očima”, ispričao je Benković Hedlu prije više od devet godina.

Pravdu potražili u Hrvatskoj

Ovo je međutim samo jedan dio te užasne priče. Drugi se odnosi na "institucije sistema” kojima su se Tünde i Marko Benković obraćali. Vincetića su zbog silovanja, lišavanja slobode i fizičkog zlostavljanja, Tünde i Marko Benković prijavili Vojnom tužiteljstvu u Orašju (BiH) još u augustu 1994., no s obzirom da je Vincetić imao jake veze u tamošnjoj vlasti, ništa mu se nije dogodilo.

Nakon toga će 2003. – dakle prije 18 godina (!) – pravdu potražiti u Hrvatskoj prijavljujući Vincetića (koji ima i hrvatsko državljanstvo) i još nekoliko osoba koje su počinile zločin. Slučaj je istraživao Sektor kriminalističke policije PU zagrebačke i o tome 9. novembra 2004. poslao posebno izvješće ŽDO-u Zagreb, koje će ga potkraj tog mjeseca proslijediti ŽDO-u Vukovar. Vincetić je naime nakon rata živio u Tovarniku, općini na granici sa Srbijom, pa je slučaj došao u nadležnost Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru.

Tromost državnih institucija

Proći će više od pet godina (!) da ŽDO-u Vukovar u januaru i februaru 2011. Policijska uprava vukovarsko-srijemska dostavi posebna izvješća o osobnim podacima Pere Vincetića (koji je u međuvremenu promijenio ime i prezime u Marco Vidović), zapisnik o prepoznavanju i foto-elaborat.

ŽDO u Vukovaru krajem januara 2011. zatražit će od Tužilaštva BiH, Posebnog odjela za ratne zločine, zahtjev za pomoć i informacije, s obzirom da je u BiH protiv Vincetića bila podignuta optužnica. No, u njoj se nije spominjalo zlostavljane Tünde i Marka Benkovića. To će biti učinjeno tek kasnije pa će Tužilaštvo BiH protiv Vincetića podnijeti dopunu optužnice i za djela koje je učinio protiv supružnika Benković.

U aprilu 2012. ŽDO u Vukovaru ispitat će supružnike Benković o događaju iz maja 1992. Iz odgovora koje je na traženje DORH-a poslalo ŽDO u Osijeku saznat ćemo da su ondje (u Osijeku) smatrali kako se u slučaju Tünde i Marka Benkovića nije radilo o ratnom zločinu već o zločinu počinjenom u ratu.

Požurnice, ali bez ikakvog uspjeha

Nakon više od tri godine bez ikakvog pomaka, DORH-u i ŽDO-u Osijek u oktobru 2015. Tünde Benković uputit će požurnicu podsjećajući da je još 2011. i sama podnijela kaznenu prijavu protiv Vincetića i još dvojice pripadnika HVO-a u Orašju.

Njen odvjetnik Dinko Matijašević slat će također više požurnica, a u decembru 2017. iz DORH-a će mu odgovoriti da će ”temeljem Protokola o suradnji s Tužiteljstvom BiH određeni podaci biti zatraženi s obzirom na inkriminaciju”, pa će kada ti podaci stignu ”sve analizirati nadležno Županijsko državno odvjetništvo i donijeti odluku o tom predmetu”.

Čini se da u DORH-u pomalo gube živce pa odvjetniku Matijaševiću u maju 2018. na njegovih nekoliko požurnica odgovaraju kako je provođenje izvida još uvijek u toku (!) te da se ubuduće obraća ŽDO-u Osijek.

Pravdaju se opsežnom dokumentacijom

A ŽDO u Osijeku, pak, u ožujku 2019. obavještava DORH kako su u prosincu 2018. zaprimili od Tužiteljstva BiH 170 dokumenata vezanih uz kaznena djela i 96 zapisnika o ispitivanju žrtava kaznenih djela, te da se ti dokumenti nalaze u ”fazi razmatranja”.

U novembru 2019. iz ŽDO-a u Osijeku šalju novi dopis DORH-u gdje kažu kako i dalje rade na slučaju ali s obzirom da se radi o opsežnoj dokumentaciji ”u naredna tri mjeseca donijet će odluku o pokretanju istrage protiv okr. Pere Vincetića, zvanog Konj”.

Nevjerojatno objašnjenje ŽDO-a Osijek

No, najbolje od najboljeg je dopis kojeg iz ŽDO-a u Osijeku u DORH šalju 18. juna prošle godine, kako bi ih izvijestili ”u kojoj je fazi rada predmet protiv Pere Vincetića zvanog Konj, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva”.

”Obavještavamo vas da je napisan nacrt rješenje o provođenju istrage protiv okr. Marca Vidovića (Pere Vincetića) te zbog situacije vezano za COVID-19, a s obzirom na kratke rokove istrage, te činjenicu da su gotovi svi svjedoci koje je potrebno ispitati s područja BiH, nismo otvorili istragu protiv navedenog”. Nevjerojatno, ali istinito: pandemija je bila razlog što su u ŽDO u Osijeku tek u julu ove godine donijeli rješenje o provođenju istrage protiv Vincetića, mada su svi podaci o zločinu hrvatskim ”institucijama sistema” poznati još od 2003. !

Bude li ŽDO protiv Pere Vincetića nakon 18 godina koliko je slučaj u rukama hrvatske policije i Državnog odvjetništva napokon podiglo optužnicu i bude li hrvatsko pravosuđe radilo istom brzinom, svi su izgledi da bi presuda Vincetiću mogla biti donesena za 18 godina, negdje 2039., ili 47 godina nakon što je zločin počinjen, piše Hedl za Telegram.hr.