Centralna metafora filma Platforma (na španskom El Hoyo, što bi se prevelo kao rupa), trenutno najpopularnijeg filma na Netflixu, ogleda se u kapitalističkoj zagonetki u kojoj se moderni svijet ugradio, ali je kraj filma otvoren za interpretaciju.
(Upozorenje na spoilere u tekstu)
Šta tačno predstavlja dijete?
Kroz svoju metaforu, film tvrdi da ima i više nego dovoljno novca, hrane i resursa za čovječanstvo, ali pretjerana konzumacija neminovno dovodi do nejednakosti, a bogati nisu skloni (ili stimulirani) da dijele.
Film savršeno pravi paralelu zamke u koju je društvo upalo, ali je metafora tako prikladna da su autori filma imali problem stići do zaključka. Da postoji rješenje tako elegantno da okonča jednostavnu priču, onda bi ga do sada i smislili, zasigurno.
Problem je struktura moći, pošto su oni na vrhu nedostižni; jedan od snažnijih trenutaka filma je kada se Baharat nađe na nivou 6 i nada se da će se uz pomoć konopca popeti na vrh kule noćnih mora.
No, ovaj plan se oslanja na ljubaznost stranaca i zbog toga je u času razbijen od strane mrskih rasista na nivou iznad. Sve što je potrebno je jedan netolerantan pojedinac da razbije lanac saradnje. Onog trenutka kada je par pitao Baharata u kojeg Boga vjeruje, poražavajuće je jasno kakva im je namjera.
Na pomoć s vrha se ne može osloniti, što znači da je jedina snaga koju Goreng ima tiranska. Može prisiliti zatvorenike koji stanuju ispod da sarađuju, da, ali šta onda? Prijetnje su samo još jedna forma ugnjetavanja i mogu ga odvesti tek do određene daljine.
Plan Gorenga i Baharata da prenesu poruku kroz netaknutu panna cottu jeste da ukažu na činjenicu da tiranska struktura nije uništila ljudski duh. Barem ne u potpunosti. No, njihovo spuštanje do dna ometeno je ekstremnim nasiljem. Paradoksalno, njih dvojica ne mogu zaštititi panna cottu bez žustre borbe protiv zatvorenika koji ne žele sarađivati.
Do neke mjere, dvojac prihvata općeprihvaćeni način života u zatvoru i time postaju duhovno uprljani u svojoj svetoj misiji. Radi opstanka su se već ranije bavili ubistvima i kanibalizmom, a baš zbog toga je čistoća koju dijete predstavlja tako važna.
Nejasno je kako i zašto je djevojčica skroz na dnu, pošto ne bi trebalo biti nikoga ispod 16 godina u ustanovi. Barem ne zvanično. No, činjenica da je živa i nepovrijeđena zasigurno znači da ju je njena majka Miharu uspješno štitila.
Ovo nije u potpunosti objašnjeno u filmu, no čini se da konstantno majčino spuštanje na platformi nije bio pokušaj da pronađe svoju kćerku, već da donese hranu do zadnjeg nivoa i pobrine se da ona ostane tamo, sama i nepovrijeđena.
Majčina ljubav, njena nesebičnost i posvećenost osigurali su opstanak njene kćerke. Uistinu, djevojčica izgleda zdravo, bez vidljivih trauma. Ona predstavlja ljudski duh, nerazbijen, uprkos nadmoćnom, dehumanizujućem utjecaju sistema.
Na kraju, međutim, Gorent se ne može popeti sa njom, jer je oštećen vremenom provedenim u ustanovi, ali je nejasno šta se zapravo dogodi kada djevojčica stigne do vrha. Na bukvalnom nivou, njen uspon vjerovatno neće ništa promijeniti. Ali metaforički rečeno, djevojčica je budućnost, i vjerovatno jedina nada koja je ostala čovječanstvu.
Djevojčica je i simbol ljudskog otpora kroz tiraniju i pokazatelj da promjena može doći samo od mladih.
Odrasli, poput Gorenga, predugo su živjeli u sistemu i oblikovani su kroz njegovu nepravdu; mogu se boriti za bolju budućnost, ali su beznadežno korumpirani u tom procesu.
Oni na vrhu neće se dobrovoljno odreći svojih viškova, a oni na dnu su previše zauzeti sa preživljavanjem da uopće uzmu u obzir veće dobro. Zaštititi djecu od najgoreg što svijet nudi možda nam je jedini put naprijed.
