Kolumne

Politbiro: Dno dna Mustafe Cerića

Mustafa Cerić je poznata ličnost. Skoro dvije decenije čvrstorukaški je komandovao Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine. Radije političario, nego vjerski „poglavario“. Djelovao je bahato, etiketirao neistomišljenike, vrijeđao suparnike, određivao takozvane crvene linije na kojim su strada(va)li brojni nedužni ljudi. Jednostavno, Cerić je, kako se to kaže, karakterna prznica. Osoba oštrog jezika, kratkog fitilja i besprizorne sujete. Gluhobilo, potpuna suprotnost tradicionalnom bosanskohercegovačkom merhametluku iz sevdalinki.

Nedugo nakon gubitka pozicije reisu-l-uleme, Cerić se samoproglasio za „reisa-emeritusa“. Iako slično činovanje unutar struktura IZ BiH nije zabilježeno, dogodilo se, eto, da izmišljeni orden osvane na grudima dvodecenijskog upravnika vjerskog života bh. muslimana. I danas ga pojedinci emeritusom tituliraju.

Ništa, kažem, nije sporno sa karikaturalnim dunjalučkim ambicijama penzionisanog političara ukoliko takav pos'o ne proizvodi ozbiljnu štetu široj društvenoj zajednici. A upravo se najgori scenario trenutno odvija. Naime, ovih dana Cerić se raspisao poput kakvog nadobudnog pubertetlije, pa okolo dijeli lekcije, neprimjereno komentira, javno polemizira sa vlastitim egom.

Na vrhuncu svog skribomanskog baljezganja, napokon je nasrnuo i na omiljenu žrtvu nacionalističkih jurišnika sa obje strane Drine. Prema morbidnoj optužnici iz glave provaljenog d(r)uga i friškog kolumniste, aktuelni direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari postao je plaćenik crnogorske vlasti Mila Đukanovića. Zato valjda lijevom nogom (kojom navodno isključivo dejstvuje po tastaturi) od „vaspostavljenog đukanovićevca“ iz Srebrenice, Cerić rahat i herojski brani Dritana Abazovića, velikosrpskog pijuna za četničku okupaciju Crne Gore.

Da se razumijemo, klevetanjem Emira Suljagića za Dritanove, te političke interese šejtanskog šegrta Amfilohija Radovića ili vojvode Andrije Mandića, lažni emeritus definitivno se strovalio na moralno dno dna. Nek' mu je na čast! I na ovom i na onom svijetu.

Jednom udbaš, vazda „Vezir“. Tako je svojevremeno svjedočio Džemaludin Latić, ali i penzionisani oficiri KOS-a, od Fikreta Muslimovića do nižerangiranih pokajnika iz zloglasne službe. Šinjel prošlosti ponekad jeste pretežak, a očigledno zahtijeva i povremeno hemijsko čišćenje. Na takvom terenu vjeru redovno prodaju za večeru. Zna to Cerić jako dobro.