Kolumne

Politbiro: Haris Silajdžić je dužan memoare!

Jutarnjom dokolicom isključivo izazvan na jednoj sam sarajevskoj televiziji slučajno nabasao na, rekao bih, prilično dobar intervju Zlatka Lagumdžije. Pričao je tamo nekadašnji lider SDP-a o svemu malo-pomalo, a gostovanje je naročito efektno poentirao konstatacijom kako su, pokušavam ga navesti na svoj mlin, ljudi u BiH spremni halaliti ovdašnjim političarima tek nakon što uzurpatori svakodnevnih događaja zauvijek napuste društveni ring.

Palo mi je tada napamet kako je jedan od najupečatljivijih likova iz Lagumdžijinog televizijskog „zakucavanja“ odavno postao zasluženo zaboravljeni Haris Silajdžić. Da se ne lažemo, personalnim odnosima sa osnivačem Stranke za BiH nemam se razloga (po)hvaliti, jer tu se inače nakotilo znatno više padova nego uspona vrijednih spomena.

Napokon, Silajdžićevo antibosanskohercegovačko rušenje takozvanog „Aprilskog paketa“ predstavljalo je valjda i konačni povod za vječiti rastanak. Poslije toga više se ništa popraviti nije moglo, pa će  mjesecima kasnije spontano uslijediti i otvorena neprijateljstva, ali to svakako nije tema ovog Politbiroa.

Silajdžić je, naime, važan i pouzdan svjedok proteklih trideset godina bh. historije. Sudionik je svih važnih događaja, „prvi do Alije“ tokom ratne golgote i realno najzaslužnija osoba za brojne diplomatske pobjede krhke evropske države, kojoj su, zna se do Haga, susjedi i komšije prethodno nanijetili „karađorđevski“ nestanak.

Iako duboko sumnjam kako ga takav posao uopće zanima, smatram da je neobično važno da Silajdžić najzad napiše vlastite memoare. Poštene, beskompromisne, iskrene memoare. Gdje neće biti političkog kurvanja, sebičnog taktiziranja, lažnog moraliziranja, naknadne pameti, prešućivanja opasnih tema. Silajdžić je, kažem, dužan napisati memoare iz kojih ćemo saznati da li je Alija Izetbegović zaista namjeravao podijeliti državu 1993. godine te stvoriti evropsku Gazu i Zapadnu obalu sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a Hasan Čengić sa partnerima zagrabiti milione na trgovini bošnjačkom nesrećom. Takvi memoari raskrinkali bi ulogu Mustafe Cerića i odmetnutih centara KOS-a u islamizaciji jedine oružane sile koja je dosljedno branila našu domovinu, ali bi rasvijetlili i teško prohodne dejtonske pregovore na kojim je (drugi sudionici o tome su već pisali)  Silajdžić možda odigrao i svoju najvažniju životnu rolu.

Tema, dakle, ima k'o drva u okolini Olova, međutim, očigledno nedostaje volje i savjesti na adresi glavnog lika jedne velike priče.

Zamislite kako čitate takvu knjigu... Neprocjenjivo!

Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.