Kolumne

Politbiro: Oluja, genocid i profesor Duraković

Nažalost, nikada statutarno širom Balkana nije ostvario počasti koje je nesumnjivo zaslužio, ali profesor Nijaz Duraković jeste jedan od rijetkih visokopozicionoranih političara iz, kako se to veli, onog vakta, koji je na vrijeme i preventivno uzaludno pokuša(va)o upozoriti na velikosrpski nacizam, što se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća iz Beograda zavaljao poput teške zaraze. Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo srbijanskog ogranka tadašnje jedine partije, društvena klima nezadrživo se strmoglavila, a pitanje je zgodnog povoda postalo kada će prva ustanička puška opaliti i potom cijelu SFRJ zapaliti.

“Pa dokle, drugarice i drugovi moji, sestre i braćo. Držati okove na očnim kapcima? Čelični vragovi sravnjuju sa zemljom Vukovar i pola Hrvatske a mi se samo nadamo da će nas njihova vatra zaobići i nestati. Miris tamjana se širi Bosnom i Hercegovinom i prijeti da upali mnoge opasne vatre za koje i ne slutite da su nam tako blizu.”

Profesor Duraković zauvijek je napustio dunjaluk prije osam i po godina. Njega više nema, ali njegove poruke od prije tri decenije i dalje su veoma živahne, a naročito aktuelne. Ovih dana, kada se obilježava 25. godišnjica operacije „Oluja“, a dvadesetak dana ranije i frtalj stoljeća od genocida u Srebrenici, postavlja se razumljivo pitanje- Gdje je nakon svega i šta konkretno radi intelektualna elita srpskog naroda sa obje strane Drine?

Tužna je, napokon, i razočaravajuća činjenica kako većina onih kojim pripada civilizacijska obaveza obznanjivanja javne katarze za brojna počinjena zlodjela u ime velikosrpske politike uglavnom hinjski šuti. Ne samo da šuti, nego nerijetko i zatrovanu vodu muti, te javno laje izmišljajući zavjere, naravoučenije, podgrijavajući takozvane tajne bjelosvjetske planove usmjerene protiv slobodarskog Slobodanovog režima, diktatora zbog kojeg su propatili mnogi nedužni ljudi, na koncu i nesretni Srbi. Na čelu sa Zoranom Đinđićem.

Da je ofanziva iz ljeta ‘95. potrajala barem dva mjeseca duže, operacija Oluja predstavljala bi tek vojno-ofanzivnu predigru za oslobađanje drugih okupiranih teritorija od Miloševićeveve soldateske. Pogotovo se to odnosi na ionako sluđenu, i danas poluokupiranu Bosnu i Hercegovinu. Kako znamo, to se ipak nije dogodilo usljed kurvanjske politike nacionalnih lidera na tri zaraćene strane.

No, vratimo se mi promišljanjima profesora Durakovića. Ono, kada zbori o mirisu tamjana… Pametan insan odavno bi shvatio ozbiljnost dobronamjernog upozorenja. Međutim, budala i dalje misli da je Oluja „ustaški projekat“, a srebrenički genocid „osveta Turcima na ovim prostorima“. Jebo ih Sloba, a i kompletan SANU, pride!

Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare