Potresne riječi kojima se kćerka Seada Jamakosmanovića oprostila od oca

841

Doktor Sead Jamakosmanović, nekdašnji načelnik Klinike za plućne bolesti UKC Tuzla, preminuo je prije nekoliko dana od posljedica koronavirusa.

Njegova kćer Hasna Jamakosmanović-Obeji objavila je potresni status nakon smrti oca, koji prenosimo:

Kada su se moj babo i mama vjenčali on je imao 36 godina. Mama bi se naljutila na njega zbog nečega a on bi joj rekao “nemoj se ljutiti na mene, ja sam siroče”, ona bi mu rekla “kako si ti siroče sa toliko godina”, on bi odgovorio “vidjet ćeš kad ostaneš bez svojih roditelja, koliko god da si star ti si siroče”.

Ne mogu da prestanem da razmišljam kako je njemu bilo, kad je njegova mama Hasna preselila. On se vratio u praznu kuću, student, ostao bez mamine penzije. Uvijek je govorio da mu je taj trenutak kad je došao kući bio najteži. Toliko je volio svoju mamu, priče za lahku noć su bile priče o mojoj nani Hasni.

Ja sam babina prva cura. To mi je uvijek govorio. On je mene čekao cijeli svoj život, čekao da mi da ime svoje mame. Kad je mama bila trudna sa Jusufom, a nije znala da je muško, tepali su mu Hasno Hasno. Ja sam uvijek bila u planu, tako je govorio.
Moj babo je bio moja utjeha u boli. Kada sam bila u trudovima nisam htjela ući u porodilište dok nije došao moj babo. A kad je došao sjedio je pred bolnicom i čekao dok mu nisu javili da sam rodila i da sam dobro. Nakon toga mi je donio hranu.

Kada sam živjela sama u Sarajevu, jednom sam imala jaku migrenu i nisam mogla sebi da pomognem. U 4h ujutro nazvala sam svoje u Tuzli a babo je istog trenutka sjeo u auto i došao u Sarajevo da mi da injekciju protiv bolova.

I nakon što sam se udala, kad god me je nešto boljelo, nazvala bih babu, a on bi u gluho doba noći došao sa svojim iglicama za akupunkturu i izbocao me, stavio moju glavu u krilo i ne bi otišao dok ja ne bih odspavala tako u njegovom krilu.

Preselio se u Sarajevo nakon što je otišao u penziju, 2014.godine, da bi meni pravio doručak i cijedio sokove svako jutro. Probudio bi me, sve spremno, ja doručkujem i pravac na fakultet. A uvečer bi sjedio i učio sa mnom anatomiju, preslušavao, bodrio me pred svaki ispit “Mačko ti si za mene položila”.

Moj babo je sa svojih 68 godina svojoj rahmetli tetki Nuri svako jutro i večer presvlačio pelenu dok nije preselila. Zadnjih 8 mjeseci je živio kod svoje tetke Kire koja ima 90 godina, da bi se brinuo o njoj, da joj se ne bi šta desilo. Ona ga je ispratila u bolnicu i ostavio nam ju je u amanet.

Moj babo nije bio samo babo. Bio mi je prijatelj kojem sam plakala na ramenu za sve što me je boljelo. Babi sam mogla reći sve, svaki zijan, za svaku simpatiju a tek momke. Babo me je tješio i sama pomisao da imam babu koji me toliko voli me tješila.

Moja Nadira Becirovic-Tahirovic mi jutros, prije nego što ću reći da mi je babo preselio, ispriča da ga je u zoru sanjala kako je položio neki ispit i kako mu svi čestitaju. Babo je u zoru i preselio. Nadira je bila među njegovim zadnjim pacijentima kojima je gledao snimke pluća i nalaze dok je i sam bio bolestan od covida.

Nije se htio oprostiti od medicine, do zadnjeg daha dok je mogao raditi svoj posao on ga je radio. Jednom mu je neko prigovorio da je budala što radi besplatno, jer moj babo nikad nije naplatio savjet ili kućnu posjetu, a on je rekao “Ja nisam ni sata radio besplatno, sve mi je to Allah platio!“ Sad bih spustila svoju glavu u njegovo krilo i rekla mu “Babo boli me.. ” a on bi me pomilovao i rekao kao uvijek “Proći će, mačko, proći će.. ”