Sport

Premotavanje: Rondo za Rođene

I kako je Mostar umro treći put…

(Ima ljudi s ovih naših prostora svukud po svijetu. Žive ovako i onako. Ima sirotinje i bogatuna… Rade ovo i ono. Drže i kafane, jelte. To im je poseban merak, jer tu se svi okupljaju, cugnu, eglenišu i pjevaju istim jezikom. Jednom je neko “izračunao”, a ja upamtio, da je u tom bijelom svijetu najviše onih kafana što nose ime Velež…)

Kažu da je Mostar umro dva puta.

Februar 1924. Jutro. Plavo jutro kakvo samo Hum i okolne mu komšije mogu da porode. (Jerkad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost – to je Ivo Andrić) Sa pravoslavnih i katoličkih crkava zvone zvona, sa munara oglasili su se mujezini. Grad je sav bio u crnini, piše Josip Lešić (Roman o pjesniku). Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucviljene majke za izgubljenim sinom. Pratnja je trajala punih pet časova, od 14 do 19 popodne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutnog naroda, izmučeno tijelo neumrlog spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja. Gore su pozvali Aleksu Šantića…

I opet u jutro, samo jesenje, sedam decenija kasnije… Ubistvo. Gađali su ga sa svih strana. Zlotvori su gađali nemilice. Da li sa Planinice, Čekrka, Stotine… Starac od skoro pet vijekova… Barbari i nesposobni ignoranti – skoro 100 projektila. Mučili su ga dva dana. Nisu umjeli ni da mu presude kako dolikuje… Preživio je noć. Teško ranjen. Jutro je bilo novembarsko. Pjuštalo je kao nikada prije – a nisu bile one modre kiše i Svetlana nije bezbrižno i zaljubljeno šetala po Kujundžiluku, jer su cijelu jednu ulicu zatrli – pljuštalo je i padalo na kule Taru i Halebinku. Sve dok u 10 i 16 Neretva nije bolno zaurlala. Stari je pao. Stari je morao da skoči dole…

Ali umrijeće Mostar i treći put.

Prva zastava socijaldemokratije zaviorila se mostarskim ulicama početkom 1922. Te godine, u junu, osnovan je Radnički šport klub Velež. Na crveni dres petokraka je prvi put prišivena ‘39. Bila je utakmica protiv Krajišnika iz Banjaluke i fudbaleri su usred lijepog maja zabundani morali do poljane kod Sjevernog logora. Zakotrlja se tako lopta i bljesne zvijezda na grudima! Svjedoci onog vremena kažu da je na “tribinama” bilo 5.000 ljudi. I svi su bili iste konfesije – radničke. I svi su se tog dana zaljubili u Velež.

Rođeni, Rođeni! Naprijed, Rođeni! Grmilo je poslije rata na Starom Veležovom u rudarskoj koloniji. To su one godine kada je visoka politika sastavljala YU timove. One najveće glave iz velikih centara – Beograd, Zagreb, Sarajevo – dokučile su značaj fudbalske propagande, sportskog prestiža uopšte, pa su najbolji igrači po “preporuci” morali u novoformirane klubove. Iz Mostara se, recimo, išlo u Sarajevo. Ali ne uspijeva Mostarac u Sarajevu. I eto ti njih ubrzo nazad, vraćaju se jedan po jedan. Opet u crvenom dresu. E, tada je Ljubo Petković, dobroćudni gradski jalijaš i jedan od onih što je živio za Velež, ispalio to: Ajmo Rođeni! A cijeli stadion prihvatio: Rođeni, Rođeni, Rođeni!
“Ne znam ni sam kako je došlo do toga da sam izgovorio tu riječ. Iznenada, spontano… Kazao sam ono što sam osjećao”.

“E, vala Ljubo – što bi kazao Muhamed Mujić – nema ga ljepšeg (nadimka) na cijelom dunjaluku”.

Muhamed Mujić. Za Mostarce Hamić, za sve ostale Mujo – prva fudbalska zvijezda sa Neretve. Karte? Šta će mi karte kad nema Hamića?! Meni se taj fudbal ne gleda… Tako su govorili stari što su ga godinama gledali, kada je završio karijeru. Mujić je prvi reprezentativac Jugoslavije sa teritorije Bosne i Hercegovine. I kapiten nacionalnog tima. Kapiten Šekiju, Tozi Veselinoviću, Šoškiću, Galiću, Skoblaru, Durkoviću, Belinu… Za šest godina 33 utakmice i 18 golova. Pred put u Melburn na OI, na Staro Veležovo došao je Dinamo. Prvenstvena. Na terenu masa reprezentativca: Mujić iz Veleža; Crnković, Horvat, Lipošinović, Dvornić – Dinamo. Povrh svega Zagrepčani imaju mlađeg Čajkovskog, Matuša, za ono vrijeme grandioznog golmana Majerovića… Skoro 1,90, preko 90 kilograma. Šifonjer. Taj tim je aktuelni šampion države, ispred moćnog Bobekovog Partizana. Ali Mujo kuje… Mujo kuje, a Zagreb ga kune! Jedan, dva, tri, četiri… Do šest je tog hladnog decembarskog dana brojao Velež, Hamić do pet! Igra života.
“Onaj Mujić je tako vrtio Crnkovića da se i meni mutilo u glavi”, prepričavao je kasnije Majerović. “Poslije četvrtog gola, kada su kretali u napad, meni se priviđalo da tri Mujića idu ka meni”.

Otad, valjda, datira ona šega kad Mostarca pitaju koji je to klub najbolji u Jugi. A on će kao iz topa – Hajduk! Još malo soli Zagrepčanima na “šesticu”… Pa zar nije Velež, pitaće ga. Velež kažeš… Velež ti je, prijatelju, najbolji na svijetu!

Poslije su Mujića odveli u Zagreb. Dočekan je kao prava zvijezda. Saigrači su mu ukazivali neobično poštovanje, čak mu se i Otto Hoffman, ondašnji gazda zagrebačkog fudbala, obraćao sa vi. Bilo je golova, ali ne kao u crvenom dresu… Pa onda Bordo. Ambasador Francuske u Jugoslaviji lično se založio za potrebne papire. Ispostavilo se da je radio po nalogu prvog čovjeka kluba i gradonačelnika Bordoa – Jacquesa Chabana Delmasa, kasnije Pompiduovog premijera.

A na Hamićevoj premijeri – Real Madrid! I stadion u čudu: debeljuškasti Ferenc Puškaš prelazi cijeli teren da bi ga srdačno zagrlio i izljubio. Znaju se s redovnih reprezentativnih susreta Jugoslavije i Mađarske iz pedesetih… Tu je i zlatni sat. Na satu posveta Reala. Ni Chaban Delmas ne vjeruje očima. Koga smo mi to doveli? Ali…
“Predveče bih mislima odlutao do mostarske čaršije. Do moje raje s kojom sam do odlaska u Francusku redovno izlazio. Odlutam tako i ne mogu da se vratim”.

Ajde, Hamiću, natrag kući! Da vidiš gde su Pinda Zelenika, Hudarin, Leo Hrvić, Širle Momić, Bolfek, Peko Dilberović, Žarko Barbarić, Irvović, Prajo (Dane Prajo, onaj stasiti centarhalf i idol Dražena Dalipagića po kome će legenda Partizana i dobiti nadimak, koji će poslije u Beogradu malo modifikovati)… Raja što je Velež uvela u Prvu ligu i obiljležila prvu deceniju u eliti.
“Tako je bilo… Sve je tako bilo. Nažalost, vihor rata iz mog stana pobrisao je brojne uspomene. Sačuvao sam samo jednu fotografiju iz vremena kada sam bio kapiten reprezentacije. Sve je nestalo”.

Ostao je i jedan isječak iz novina. Ivica Osim: Hamić je najbolji bh. fudbaler svih vremena. Veliki Švabo… Kad krene “mečkom” s Grbavice prema Mostaru obavezno zastane na uzvišici posle Jablanice i od djece pazari sve šumske maline što su nabrali…

Švabo je najbolje igrao u Želji, a kraj njega i Jozo Bukal. Sarajlije su imale tobdžiju Bukala, dok se Mostar ponosio bombarderom Čerkićem. Nusret Čerkić. Za raju – Dajdža. Kakav rivalitet… I pitanje svih pitanja: ko ima jači šut? Novine su pisale o polomljenim prečkama (u ono vrijeme drvenim, dabome), a čuveni Mirko Kamenjašević u još čuvenijim radio prenosima “grantirao” po komšiluku .

Ide Bukal… Bukaaaal! Ovo će biti preko mađarske granice…

Čerkić hvata zalet… Stradaće ili Radomir Vučković (ondašnji golman Hajduka), ili bečki Rathaus…

Velež je početkom šezdesetih jednom bio treći i jednom četvrti. Dajdža je predvodio novu generaciju. Zvali su ih Šarmeri sa Neretve. Ta fudbalska “banda” otišla je juna ‘66. u Beograd i kao nikad posramila Crvenu zvezdu. Na Marakani – 2:6! Sutradan iz Beograda za Mostar otišlo je 1.000 čestitki sa adrese: Humska 1. Za Velež su igrali: Dugalić, Primorac. Račić, Selimović, Benco, Džidić, Čerkić, Glavović, Mujić, Šestić, Orušević. Kemal Šestić dao je tri gola, Čerkić, Mujić i Glavović po jedan.
“Niko nikada ni prije ni poslije nije tako smlatio Zvezdu! Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića, a onda… Zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića! Transfer je iznosio 10.000 dolara. Od toga je 2.000 trebalo da ide Veležu. Zovnem suprugu Slobodanku i kažem joj: Prodaj auto, plati Veležu. I tako je i bilo”.

Nusret Čerkić oprostio se od crvenog dresa poslije 150 golova. Kad se vratio iz Belgije… Bio je februar ‘69. I opet Zvezda. Samo ovoga puta pod Bijelim brijegom. Istog dana Dajdža otvara kafanu, tu u sklopu stadiona i govori spikeru pred početak utakmice: “Pozovi sve da dođu. Kaži ovako – večeras u Čerkićevoj kafani sve mukte! Džaba! Spiker se oglašava, stadion se prolama i eto ti ih svi kod mene. Sve su mi tu noć pojeli i popili. I neka su”.

Dajdžu je Mostar znao i kao velikog sevdaliju, sjajnog pjevača. Njegova majka bila je čuvena Fatka. Pjevala je partizanima za vrijeme rata po okolnim gorama, a njen sin nastavio u miru. Kad god bi se pojavio na vratima hotela Bristol ili Neretva Fadil Karić odmah mu je predavao mikrofon. U njegovoj pjesmi posebno je uživao Džemal Bijedić, u ono vrijeme krupna komunistička zvjerka…

(Bristol i Neretva bili su prave tvornice liskalula. Liska je veseljak, trehač i mangup. Vicotvorac. Šali se na tuđ i na svoj račun. Liskaluci su njegova umjetnost, autohtoni mostarski humor. Stare liske: Vasa Kisa, Ilija Pjanić, Bego Glavović, Jovo Srbić, Milan Janjić, Ico Voljević… Kada bi neko od liski baštu Bristola ili Neretve zamijenio nekom okolnom birtijom, gazda bi mu oduševljeno slao ture i ture pića samo zato što je odabrao baš njegovu kafanu, da tamo prosipa liskaluke. Ti ljudi nisu imali dana radnog staža, gotovo nikakve prihode, a uvijek su bili najbolje obučeni, siti i napojeni. U “mostarskoj trehi” Danila Marića ovako stoji: Njihovih je liskaluka koliko listova na košćeli i pod košćelom. Živi se od šale. Čudesni nadničari duha. Gurmanski ih hrani i pomodno odijeva mostarska čaršija…)

Najvažniji Veležov čovjek bio je Sulejman Sula Rebac. Čovjek za statuu. Igrao za prvu poslijeratnu ekipu Rođenih prije nego što ga je vrbovao najbolji tim onog vremena – splitski Hajduk. Najbolji Mostarac kompletirao je tako najbolju navalu u državi. Ovako: Šenauer, Jola Vidošević, Bajdo Vukas, Frane Matošić, Sula Rebac.

Govori Vlado Šenauer:

“Bio je strašan igrač i najveći zafrkant od svih. Volio je život, pa time sam ti sve rekao… Krasno je pivao. Ispočetka to su bile bosanske sevdalinke, ali s vremenom je naučio najpopularnije dalmatisnke pisme, pa kancone. Jednom su u Turskoj on i naš dobri Crnogorac Nikola Radović, koji je umio s flautom, od deset sati navečer pa do šest manje kvarat u zoru zabavljali goste u kavani. Nikola svira, Sula pjeva. Onda, dobijemo Partizana na Starom placu, Sula odigra odlično, i odmah naruči da ga ispred stadiona sačeka kočija. Na prednjem sjedalu kočijaš i armonikaš, na stražnjem Rebac. I pravac Riva. Pa gori-doli po Rivi, konj kaska, armonikaš svira – i Sula udario na veselje. A Splićani guštaju. Možeš li zamislit tu sliku? A je nam lipo bilo…”

Sula Rebac tvorac je najvećeg tima što ga je Velež ikada imao. Kao mlad trener okupio je mostarske mangupčiće i rupe u ekipi popunio dječacima iz okolnih mjesta. Počeo je da šefuje krajem ljeta ‘68, a već u proljeće ‘70. Rođeni su igrali najljepši fudbal u Jugi. Sa naslovnica iz Beograda i Zagreba “vrište” Miljan i Čik Čajkovski. Čestitaju. Čak se i povučeni Rajko Mitić oglasio. Kaže: Najbolji se fudbal igra kraj Neretve. I Sula pokušava da objasni porijeklo mostarskog fudbalskog talenta: “Znate, Mostarac prvu loptu u životu šutne petom, iza sebe… Možda i slučajno. Ali poslije mu je mnogo lakše da tuče špicom i punom nogom! Ma čuj, kada imaju loptu, ja mojim igračima ništa ne branim”.

Taj Sulin Velež pokretao je BMV-ov motor. I to ne običan. Prvi Alpinin tjuning: Bajević-Marić-Vladić. Duško Bajević slovio je za najboljeg golgetera Jugoslavije, uz Slobodana Santrača. Takvog Princa ni Šenburn nije porodio. Enver Marić – Leteći Mostarac, bio je prvi golman Plavih i čuvar reprezentacije svijeta, spektakularan letač. A Franju Vladića, pored nadimka iz djetinjstva – Kulje – još su zvali i Kompjuter. Ima Mostaraca koji bi se zakleli: u jednom njemačkom računarskom centru pri Herbergerovoj fudbalskoj akademiji u Kelnu, detaljno je analizirana igra Kulje Vladića. Na temelju televizijskih snimaka kompjuteru je zadato da prilikom određenog rasporeda igrača odabere najbolju putanju za završni pas. Izbor kompjutera i ono što se zaista dogodilo na snimku uvijek bi se poklapalo.

(Imao je Helmut Schoen tu analizu kao ispomoć u spremanju prijateljske utakmice protiv Jugoslavije, samo nekoliko mjeseci pre nego što će Nemačka postati šampion svijeta ‘74, ali nije mu mnogo pomogla. Mostarski BMV provozao je Beckenbauera i društvo. Marić je uhvatio penal Gerda Mullera. I “mali debeli” prišao je da mu stisne ruku. Tog popodneva padala je kiša u Minhenu, a Marić je mnogo volio kišu… Vladić je maestralno dirigovao igrom na sredini terena… Pobijedili smo golom Bajevića. Predveče na Marienplatzu kolporteri su mahali svježim novinama i vikali: Balkan-Wunder! Balkan-Wunder!)

Rebac je najslavnijem Veležovom trilingu pridružio nešto mlađe momke poput Bore Primorca, Marka Čolića, Džemala Hadžiabdića, Momčila Vukoja, Jadranka Topića, Dragana Okuke, Vahida Halihodžića, pa koju godinu kasnije i supertalentovanog driblera Blaža Sliškovića.
“Sula je jedan od pionira modernog fudbala u tadašnjoj Jugoslaviji. U to vrijeme igralo se staromodno, oprezno i sa ciljem da se primi što manje golova, pogotovo kada bi mali klubovi igrali protiv ‘velike četvorke’. Rebac nije priznavao to. Nametnuo je svojoj ekipi autoritet s loptom i bez nje. Uveo je pritisak na protivnika bez lopte i brzu tranziciju nakon preuzimanja. Nametao je brzu igru na gol više i to je njegovoj ekipi donosilo simpatije širom zemlje. Tada su stadioni bili puni, a navijači su išli da uživaju u Veležovoj igri. Sjećam se da bi ljudi iz Splita išli da gledaju Veleža, iako smo mi tada bili bolji na tabeli. I sjećam se da smo jednom u prvom kolu, kao šampioni, primili pet komada u Mostaru”, pričao je Tomislav Ivić, tvorac tri Hajdukove titule sedamdesetih.

Taj i takav Velež što je “igrao za raju i pomalo zanemarivao taktiku”, tri puta bio je nadomak titule. U proljeće 70’. treće mjesto i tri boda manje od šampionske Zvezde. Tri godine kasnije opet su crveno-beli najbolji, a Velež drugi, da bi ‘74. Hajduk zaposjeo tron ispred Mostaraca zbog bolje gol razlike.

Zlatne godine jugoslovenskog fudbala… Jedan stari primjerak Tempa i ambijent iz svlačionice Rođenih na Maksimiru uoči utakmice sa Dinamom. Finiš je prvenstva 1971…

“Prislonjene glave uz prozor i sa tranzistorom u ruci, Enver Marić prati rezultate ostalih utakmica Prve lige koje su ranije počele. Odjednom skače:

Zvezda gubi u Crvenki!

Dobro je! A Željo? – pita kapiten Kemal Šestić.

Gubi na Karaburmi.

Alaha mi, Maro, ti ćeš izgubiti mjesto u timu ako ne ostaviš taj tranzistor, ubacuje se u diskusuju trener Rebac.

Žagor se stišava, igrači navlače opremu. Šestić je već spreman da istrči na teren. Bruje tribine prepunog Maksimira…

Kemo, je l’ i dalje ne možeš da večeraš kad Velež izgubi?

Eto, takav sam, šta ću…

Pa zar i sad, kad si oženjen, imaš dijete?

Biće tako dok sam živ…

Može li Velež do titule?

Po kvalitetu igračkog kadra može, ali sudije nama drukčije kroje pravdu, a drukčije Zvezdi, Hajduku, Dinamu, Partizanu, Sarajevu… Nismo u ravnopravnom položaju. Rekao bih ja štošta, ali bolje da šutim…

Najveću utakmicu Sulin Velež odigrao je u revanšu osmine finala UEFA kupa 1974. Drugi šampionski tim Derby Countyja – skockao ga Brian Clough, igrali Archie Gemmill, Collin Todd, Roy McFarland – slavio je na Pride parku sa 3:1. Od ekipe koja je samo godinu dana ranije dogurala do polufinala Kupa šampiona i tamo ispala od Juventusa očekivalo se da lako odbrani prednost sa svog bunjišta. A dogodio se potpuni brodolom. Duh mostarskih liski, kap sevdaha i – šta će nesretni Englez tu?! Bijeli brijeg podrhtava: Primorac 1:0; Pecelj 2:0; u 51. Vladić 3:0. Hektor je smanjio, a Princ sa Neretve zapečatio sa penala – 4:1! U četvrtfinalu još jedan skalp u Mostaru – Twente (1:0). U revanšu, ipak, Holanđani pogađaju u 89. za 2:0 i prolaz.

BMV se raspao kada je Enver Marić prešao u Schalke 1976. Godinu dana kasnije otišli su Bajević i Vladić. Zajedno u AEK. Onda je i Sula Rebac odlučio da se povuče. Za kraj jedne ere…

A kakav je samo delija bio Duško Bajević… Plijenio je pojavom. Na terenu razarač bez mane (drugi strijelac u historiji jugoslovenske Prve lige, 166 golova), van terena osvajač kakvog… Pitajte starije Mostarce, ipričaće vam priču o zabranjenoj ljubavi između stasitog Srbina i filmski lijepe muslimanke iz begovske familije. Duško Bajević i Bega Biberović – ljubav za čitanke. Da je imao ko da je opjeva.

Duška su voljeli svi osim Beginih. Tamo u Grčkoj, kasnije, imao je status poluboga. Bio je za volanom svog automobila jednog dana uskraj sedamdesetih kada je u saobraćajki stradao sveštenik. Sjeća se Kulje Vladić:
“Kada sam stigao na mjesto nesreće bio sam zatečen prizorom. Oko Duška se sve okupilo, tješe ga, hrabre… U jednom trenutku do nas je došla mlada i šarmantna dama u policijskoj odori. Kaže: Duško moj, ne sikiraj se. Popova je i tako previše, ti si jedan. Nakon onoga što sam čuo shvatio sam da bi Dule mogao svakog dana ‘satrati’ po jednog popa i da mu opet ne bi bilo ništa. A u to sam se uvjerio i na dan sudskog procesa. Čuo sam da je sudija diskretno pitao – je li produžio ugovor, ostaje li u Atini? Kada je čuo potvrdan odgovor sve je bilo riješeno. Valjda je bio navijač AEK-a… Dugo ga je ta nesreća proganjala i opterećivala”.

I Duško Bajević moralna vertikala…

Pedantni hroničari zabilježili su da su mu sudije dva puta, u dva različita takmičenja priznavali golove koje nije postigao. Reagovao je odmah, tražio od arbitra da ih poništi. Pa scena kada napušta klupu Zvezde usred utakmice sa Vojvodinom…

Šta ovo viču ovi, Negiću?

Viču šefe: Duško, odlazi!

Aha. Evo sad ću ja…

I uzme trenerku, prebaci je preko leđa, pa preko sjevera – zbogom.

A da je igrao u Zvezdinom dresu, što ono vole da kažu Mostarci, imao bi 300 nastupa za reprezentaciju i dao 300 golova!

Velika je nepravda jugo-fudbala što Velež Bajevića, Marića i Vladića nije osvojio nijedan trofej. Ali “osvetiće” ih dečurlija što je rasla i stasavala uz njih. Tako su Rođeni i osamdesetih igrali mangupski fudbal. Došlo je vrijeme Avde Kalajdžića, Vlade Matijevića, Đurasovića, Skočajića, Prskala, Petranovića, Vladimira Gudelja, Anela Karabega, Gorana i Peđe Jurića, Mehe Kodre… I prije svih dva mahalska bisera – Semira Tucea i Seada Kajtaza. Došla su i dva Kupa maršala Tita tih godina. Protiv Želje ‘81. bilo je 3:2 u finalu. Ekipu je sa klupe vodio Plava čigra – Miloš Milutinović. Pet godina kasnije sa Duškom Bajevićem kao šefom Velež je u igri za trofej potukao zagrebački Dinamo Ćire Blaževića – 3:1. Uz taj rezultat Mostarci obavezno ističu fintu koju je Skočajić prodao Mustafi Arslanoviću uz aut liniju. Kažu, vrijedi koliko i sam Titov trofej. I bockaju Zagreb još za ona dva Međedovićeva projektila iz slobodnjaka u dva minuta. To je jedna druga utakmica… Tih je godina Velež imao opasan pik na Dinamo i Zvezdu. Pa samo onih 9:2 na februarskom turniru u Mostaru… Po četiri komada Skočajić i Baka Slišković. Tad su Modri stvarno bili modri… Jadikovali poslije u čuvenom “zagrebačkom trokutu” Zvečka/Kavkaz/Blato – pandan beogradskom “bermudskom trouglu” Šumatovac/Pod lipom/Grmeč. Jadikovali pa vele: previše cuge, buraz. Burna noć, kaj sad?! Nije bilo za bodove. I stiže odgovor iz Mostara: A jes, jes… Mi smo bili za istim stolom u Bristolu i pili bozu do jutra. Ma hajte, dečki…
“U početku malo ko je vjerovao u nas. Niko nije mogao ni da zamisli da ćemo donijeti trofeje Veležu, kad već nisu uspjeli svi oni sjajni prije nas. Pravu vrijednost pokazali smo u posljednjem kolu ‘84. U Mostar je stigao Dinamo (i opet ti mučeni Zagrepčani nagraisali?!) sa sve strašnim Zekom Zajecom. Njima treba bod za titulu, nama bod za opstanak u ligi. Ćiro preko novina poručuje: daćemo im petaka! A mi njima poker ko od šale – 4:0. I tu je rođena ta naša generacija”, kazivao je svojevremeno Kajtaz.

A titula? S tom posljednjom velikom ekipom Veleža izmakla je za sva vremena…
“Imali smo najbolji tim u državi i jedan od najboljih u Evropi. Nama nisu dozvolili da budemo prvaci. Recimo, ‘87 u posljednjem kolu igramo na Tušnju protiv Slobode i protiv nas dosude dva nepostojeća penala. Pa Zvezdu koja će godinu kasnije harati po Evropi tukli smo 5:0 u Mostaru i 3:0 u Beogradu”.

Semir (Svemir) Tuce. Čarobni lijevokrilac! Stanojković, Cupan, Bračun, Cukrov, Šabanadžović – kako snovi u mirovini? Mota li se u zoru potkraj jastuka Mali zeleni?I zbilja, taj je vragolan bio njihova sorta. Proklet da je onaj Mesar (Terry Butcher) što mu slomi nogu na Wembliju… I oporaviće se se Tuce. Igraće opet divno. Igraće na reprezentativnom nivou. Igraće tako da Džaja lično zapuca do Hercegovine da ga pokupi, ali Semir neće nikud iz Mostara:
“Ne mogu, ljudi! Pa šta će mi reći raja da iz Veleža odem u Zvezdu?!”

Reprezentacija – posebna priča. Kako tek šaka minuta? Ima do Butcherove satare, i te kako ima, ali ima i do jedne pijane noći u Bristolu. Ovako nekako: Vidio Osim kako Semir Tuce “laže dvojke” diljem Juge pa skoknuo do Mostara da ga “provjeri”. Da ocijeni ima li tu štofa za državni tim, za ono “talijansko odijelo” što je polako krojio. I tako, predveče poželi Švabo da “čuje” prvu violinu Veleža.

Hajde, sjedi, kaže mu Osim i pozove kelnera.

Meni ćeš dupli viski. Semire, ti?

I ja ću isto, opušteno će Tuce.

Priča je išla do duboko u noć. Ujutru se na istom mjestu okupi Semirova raja da čuje kako je prošlo sa selektorom, a on će: Ma super je bilo. Sprijateljili smo se. Popili smo dvije boce viskija zajedno.

Ljudi se hvataju za glavu…

Budala! Kakva budala! U čemu je problem?! Pa sad te nikada neće zvati u reprezentaciju. Vidio je koliko piješ.

Velež je 1987. završio kao drugi, sa bodom manje od šampiona Vardara (ili kasnije, kako je sud presudio, šampiona Partizana). Iste godine, u jesen, Mostar je vidio posljednju veliku evropsku predstavu. Pod Bijelim brijegom pala je Borussija iz Dortmunda – 2:1. Ima onaj antologijski video zapis kad Željko Samardžić pred tu utakmicu s Nijemcima uživo izvodi možda i najljepšu fudbalsku himnu – Rođeni, Rođeni. Tekst Mišo Marić, muzika Kemal Monteno. A Senad Hadžifejzović, čovjek koji će nam prvi saopštiti da je počeo rat, ovako piše: Niko na svijetu, provjerite, nema tako lijepo, pitomo, tepanje za svoj klub. U masi navijačkih, divljih, ratobornih, životinjskih naziva, između tigrova, lavova, svinja, pijetlova, zmajeva, grobara, izdavaja se to pitomo – Rođeni.

Vazduh je već odavno bio zagađen. Mirisalo je na slom, propast. Mostar je Juga u malom. Prvi se raspada. Velež – Zemun, 15. mart 1992, posljednja utakmica pod Bijelim brijegom. JNA je pokušala da zauzme grad. Nije uspjela. Posle je Hrvatsko Vijeće Odbrane udarilo na Armiju Bosne i Hercegovine. Krenulo je puno ozbiljnije puškaranje. Šantićevom, Bulevarom narodne revolucije i Neretvom, grad je podijeljen na istočni i zapadni dio.

Veležova je nesreća što je Bijeli brijeg u zapadnom dijelu grada. Hrvati su tu tokom 1993. napravili protočni logor, gdje su privremeno smještali zarobljenike. Naposlijetku, prisvojili su stadion u potpunosti, iselili Rođene u Vrapčiće, 14 kilometara sjeverno, pa uselili NK Zrinjski. Dok je Velež igrao pod Bijelim brijegom tamo je stajalo spomen obiljležje njegovim poginulim fudbalerima u Drugom svjetskom ratu. Njih 77. Nakon što je Zrinjski postao gazda to spomen obilježje je uklonjeno. Na njegovom mjestu sada je “zahvalnica” poginulim vojnicima HVO.

Tako je Mostar umro i treći put.

Josip Jole Musa, veliki Veležov čovjek. Fudbaler, pa predsjednik iz trofejnog perioda. Autentični Mostarac. Nije preživio smrt svog grada. Govorio je:
“Ja sam Mostarac sa dna kace! Vidiš me koliki sam? Plakao sam kao curica od dvije godine kad su srušili Pravoslavnu Sabornu crkvu, a mislio sam da ću umrijeti kad pade Stari… Je l’ se smije psovati u emisiji? E pa smije!!! Mater im j…m kretensku! Hoće Mate Boban mene za gradonačelnika. Ej! Ja ga pitam: Je li Mate, je l’ ja to tebi ličim na po čo'eka? Nisi Jole, kaže. Pa idi u pizdu materinu, kako ću bit gradonačelnik po grada”…

Đorđe Balašević pred koncert pod Bijelim brijegom 2005:

“O ovom stadionu imam samo najljepše mišljenje. I lijepe uspomene. Ovdje se igrao najbolji fudbal u Jugoslaviji, zato što je tu igrao Velež. Čujem u ovim svježim godinama da Veleža više nema na ovom stadionu i da tu sada igra neki drugi klub za koji nikad prije nisam čuo. Neka mi oproste i neka se ne ljute – ja znam samo za Velež”.

I još Marko Tomaš:

“Jedni žele da grade društvo na Kraljevini Jugoslaviji, drugi na NDH i Austrougarskoj, treći na periodu Otomanske imperije. Pominjanje SFRJ samo unosi konfuziju u njihov željeni koncept, to je glavna smetnja napretku kakav žele. Samim tim Velež predstavlja smetnju, relikt nečega što preziru. Bio im je upotrebljiv samo dok su se nadali da mogu promijeniti dušu kluba, ali on je malčice stariji i žilaviji od njih, pa kad su to shvatili odlučili su da ga se odreknu, jer se iz njegovog duha ne može izbaciti historija koja njima smeta. Iz te se historije ne mogu tek tako izbrisati priče koje su isplele dušu tog kluba”.

Piše: Predrag Dučić / MozzartSport



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare