Vijesti

Privodi se kraju jedan od najkontroverznijih slučajeva Haškog tribunala: Šta ustvari znači ova presuda i je li na nju utjecala CIA?

Jedan od najmisterioznijih i najkontroverznijih slučajeva koji se vodio pred Haškim tribunalom danas je dobio svoju prvi završnicu.

Obavještajci balkanskog kasapina Slobodana Miloševića – Franko Simatović i Jovica Stanišić osuđeni su na po 12 godina zatvora.

Šta je utvrđeno presudom?

U prvostepenoj presudi, koju je čitao sudija Burton Hall, navodi se da je Tužilaštvo dokazalo da je ovaj dvojac pomagao i podržavao progon, ubistva, deportaciju i prisilno premještanja Bošnjaka i Hrvata iz Bosanskog Šamca 1992. godine. Utvrđeno je da su Stanišić i Simatović kontrolirali jedinicu Crvene beretke iz Srbije, koji su počinili zločine u Šamcu.

No, nije dokazano da su njih dvojica bili učesnici UZP-a niti da su počinili zločine u još pet općina u BiH.

Stanišić i Simatović

No, današnjom presudom utvrđeno je da je “barem od augusta 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja”, kako je pročitao sudac Hall.

“Tu zajedničku zločinačku svrhu dijelili su određeni vojni i politički i policijski dužnosnici Srbije, SAO Krajine, SAO Baranje i Slavonije i Zapadnog Srema kao i Republike Srpske u BiH”, stoji u sažetku presude.

Za Raport je presudu rastumačila advokatica i vrsna pravnica koja je i sama radila na dokazivanju ratnih zločina Vasvija Vidović.

“Prvo što je značajano je da je dokazano da su se desili zločini protiv čovječnosti i da je obrazac ponašaja isti i da je utvrđeno je da jeste postojao udruženi zločinački poduhvat određenih političkih figura i da su povezane sa događajima u Hrvatskoj i BiH”, rekla nam je Vidović.

Vidović: Utvrđen UZP

“Međutim kada je individualna krivica u pitanju, sud je rekao da nije izvan razumne sumnje dokazano njihove učešće u UZP-u, nije dokazana namjera zločinačkog poduhvata nego pomaganje i podstrekavanje na zločin”, kaže Vidović.

‘Suštinski, ne mijenja se ništa’

No, iako je presuda važna ističe Vidović, veći dio javnosti je očekivao da njih dvojica budu osuđeni za UZP u svih pet tačaka optužnice.

“Međutim, osuđeni su za podstrekivanje što je važno s obzirom na pozicije koje su imali. Oni su bili na važnim polugama izvršne vlasti u Srbiji. Ali, u suštinski presuda ne mijenja mnogo stvari. Zadržao je sud na neki način ono što je izrekao i Međunarodni sud pravde kada se radila ona revizija. Tad je rečeno da je Srbija odgovorna jer nije kasnije istražila zločin. Dakle jeste odgovorna, ali to nije stanje na terenu”, navela je Vidović.

I pravnik Damir Arnaut, koji je također radio na slučajevima ratnih zločina, za Raport navodi da u presudi nedostaje nekoliko stvari.

“U odnosu na inicijalnu – oslobađajuću – presudu, ovo predstavlja napredak jer je dokazana podrška beogradskog režima zločinima u Bosni i Hercegovini. Nedostaje, međutim, ona ključna karika koja je dokazana Republici Hrvatskoj – naredbodavna uloga koja podrazumijeva udruženi zločinački poduhvat”, kaže Arnaut.

Arnaut: Nedostaje jedna stvar

Ističe, da velika odgovornost za taj nedostatak leži na SDA.

“Nisu koristili mehanizme vlasti koji su im bili na raspolaganju, već je ovako strateške procese za državu povjerila savjetnicima Bakira Izetbegovića koji su od Međunarodnog suda pravde mislili sakriti da Sakib Softić nije ovlašteni agent, a pri tom su tom neovlaštenom agentu i dalje isplatitli preko 100.000 KM. Ovoj državi trebaju sposobni ljudi, pravi patrioti, a ne SDA floskule. Ako takvi ljudi preuzmu poluge, nemam sumnje da će Miloševićevi agenti Stanišić i Simatović dobiti presude kakve zaslužuju – UZP i doživotna robija”, naveo je Arnaut.

Zašto je ovaj slučaj važan?

S obzirom na to da je bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević umro tokom procesa, a on se navodio kao vrhovna figura u UZP-u, bilo je važno da neko iz državnog aparata Srbije bude osuđen za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj.

Upravo zbog toga je suđenje Simatoviću i Stanišiću bilo od izuzetne važnosti, a već od ranije postoje zamjerke na bošnjačke predstavnike da nisu učinili sve što je bilo u njihovoj mogućnosti kako bi izlobirali drugačije presude. O tome je nedavno govorila i Nevenka Tromp, bivša dugogodišnja saradnica Haškog tribunala.

“Za ovakav tok događaja nisu odgovorni samo Tribunal tj. UN i Srbija nego i predstavnici bošnjačkog naroda koji su i pored oficira za vezu u Hagu ovo dopustili. Iz kojeg razloga je ovaj slučaj toliko zapostavljen i prešućivan je jedno veliko pitanje za koje se treba tražiti odgovornost na svim nivoima”, rekla je Tromp.

Misterioznost slučaja i CIA

Osim po toj važnosti, ovaj slučaj je bio pod lupom i zbog drugih misterioznih dešavanja oko njega. Upravo je to apostrofirala Tromp.

Naime, već dugo se govorilo o tome da je Jovica Stanišić bio i saradnik CIA-e što mu je navodno kasnije pomoglo tokom procesa.

U svojoj završnoj riječi Stanišićev advokat Wayne Jordash javno je obznanio ono što je već godinama javna tajna, koja se privlačila kroz regionalne medije, a to je na sudu još 2009. godine u svom svjedočenju rekao i bivši britanski ambasador u Srbiji Ivor Roberts – da je danas 70-godišnji Stanišić zapravo (još od 1991. godine) bio na vezi s CIA-om, odnosno njihov saradnik, ili kako kaže njegov advokat, “pouzdani sagovornik”.

Jovica Stanišić Ledeni

Mediji su već izvještavali da je iz Langleyja na adresu suda stiglo tajno pismo koje je pročitano na zatvorenom zasjedanju. U tom pismu, koje ide u njegovu korist, navodile su se sve njegove ‘zasluge’ vjerovatno za američku tajnu službu.

Američki list Los Angeles Times navodio je da je Jovica Stanišić osam godina tokom 90-ih bio “glavni čovjek CIA-e u Beogradu”, a tadašnji operativac američke obavještajne službe William Lofgren koji ga je vrbovao, kaže da je CIA poslala ovo pismo “dobre namjere” Haagu kako bi pokazala da je taj “navodno zao čovjek učinio puno dobrih stvari za nas”.

Tako u pismu navodno stoji da je Stanišić, čovjek od najvećeg povjerenja Slobodana Miloševića s kojim je bio u delegaciji na pregovorima u Daytonu, već u proljeće 1993. godine otkrio masovne grobnice Bošnjaka te da je u isto vrijeme uspio nagovoriti tadašnjeg zapovjednika srpskih snaga u BiH generala Ratka Mladića da “nakratko prekine granatiranje Sarajeva”.

Nakon toga, Stanišiću se u zasluge pripisuje da je 1995. pomogao oslobađanju 388 NATO vojnika i nekoliko pilota koje su zarobili Srbi u BiH, a kao najveći “doprinos” navodi se da je on bio ključan u nagovaranju vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića da podnese ostavku. Štoviše, 1996. godine, pisao je beogradski Blic, Stanišić je posjetio sjedište CIA-e gdje su ga lijepo ugostili pa čak vodili u Maryland u lov na patke te u Georgetownu u poznati jazz-klub “Blues Alley”, a direktor Agencije John M. Deutch darovao mu je sačmaricu Parker.

Iako su tadašnje analize išle u pravcu da bi i Stanišić i Simatović zbog CIA-e mogli biti oslobođeni to se ipak danas nije desilo. Ipak radi se o prvostepenoj presudi, te pravo žalbe imaju i Tužilaštvo i odbrana.



Povezani postovi: