Region

Psiholozi analizirali Vučića: Predstavlja sebe kao mučenika. Oko njega moraju biti mnogo glupi da bi on bio mnogo pametan

Aleksandar Vučić definitivno je u zadnjih deset godina najmoćnija politička figura u Srbiji, oko koje se sve vrti. Srbija je tako postala zemlja u kojoj jedan čovjek odlučuje o svakom detalju u društvu. Preuzeo je ulogu institucija te određuje ko je kriv a ko je nevin, policija i pravosuđe u takvom su modelu vladanja sporedne institucije koje stoje na usluzi gospodaru. On je definitivno snažna, inteligentna osoba i djeluje kao čovjek koji se cijeli život pripremao za preuzimanje vlasti, koje će se teško odreći. Istodobno je osvetoljubljiv čovjek, koji ništa ne zaboravlja.

Može se slobodno reći da uživa u osveti, koju vrlo hladno servira. Na nečiju “izdaju” neće odmah reagirati, kažu nam oni koji ga već godinama prate ili su osjetili njegov “bijes”, odglumit će da ga to nije pogodilo, a onda će vam iznenada presuditi i politički vas pokopati. Naprimjer, Ivici Dačiću, koji je trenutno činovnički predsjednik parlamenta u kojem zapravo nema opozicije, Vučić nikad nije zaboravio svojedobnu “izdaju” na beogradskim izborima, kad se Dačić najprije dogovorio s SNS-om, ali se u posljednjem trenutku udružio s Demokratskom strankom.

No vratimo se na početak priče i pogledajmo službenu biografiju predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, koji je na toj dužnosti od 2017. Ako pažljivije pročitamo službenu biografiju, odmah upada u oči detalj da, osim onih osnovnih podataka o godini, mjestu rođenja, završenoj školi i fakultetu itd., posve nedostaje spominjanje Vučićeva političkog oca, ratnog zločinca i nekadašnjeg vođe Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. U službenoj biografiji stoji tek kako Aleksandar Vučić “pristupa Srpskoj radikalnoj stranci 1993. Iste godine izabran je za poslanika u Narodnu skupštinu Republike Srbije, a za generalnog sekretara te stranke 1994. Na toj dužnosti ostaje do 2008. godine”. Dakle, prvih 15 godina pod Šešeljevim mentorstvom Vučić je sveo na dvije rečenice, a da ga pritom i ne spomene.

Pažljivi promatrač Vučićeve političke karijere, a posebno one iz radikalskog vremena, kad je bio Šešeljev šegrt, teško može zaboraviti njegovu ratnu huškačku prošlost iz ‘90-ih. U Hrvatskoj se itekako pamti njegov nastup u tad okupiranoj Glini početkom 1995., kad je radikalska zvijezda u usponu održala ratnohuškački govor u kojem je, među ostalim, rekao:

“Braćo Srbi, sestre Srpkinje, pozdravljam junački narod srpske Banije, srpske Gline, vas koji ste podigli prvu baklju slobode tamo 26. juna još 1991. godine. Vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici Srpskoj Krajini. Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći da dođe…”

Iste te ratne 1995. godine, samo devet dana nakon genocida u Srebrenici, Vučić je u Narodnoj skupštini Srbije u Beogradu izjavio:

“Ubijete li jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”.

Psiholog Žarko Trebješanin u razgovoru za Express kaže da je Vučić promijenio dlaku, ali ćud nije, “što se vidi čim ga malo izbacite iz takta, tad odmah ide na tu agresivnu retoriku i vidite da se nije promijenio, ali on je sad prihvatio novu ulogu tolerantnog demokrata i, naravno, to mu vrlo slabo stoji. On je naprosto promijenio dres i ništa drugo. On se u stvarnosti nikad nije distancirao od radikalne politike i Šešelja. To je sve tako providno. Recimo, on uzdiže Đinđića i maltene se postavlja kao njegov nastavljač i slično, a u suštini znamo kako je on to proslavio i uživao što je Đinđić ubijen.”

Slično razmišlja i profesor Dragan Popadić s Odjela za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu:

“Nije se on odmaknuo od ideologije ekstremnog nacionalizma, od koje je krenuo, tolerancije ratnih zločina, slavljenja ratnih zločinaca, samo je to sve sad prikriveno, ali ne odriče se raznih Mladića ni Šljivančanina.”

Kad je Šešeljeva Srpska radikalna stranka s Miloševićevim Socijalistima i JUL-om 24. marta 1998. godine formirala Vladu Srbije, Aleksandar Vučić imenovan je za ministra informiranja. U ministarskome mandatu potpisao je Zakon o javnom informiranju, koji je ostao zapamćen po drakonskim kaznama za medije, gašenju redakcija Dnevnog telegrafa, Evrpoljanina i Naše Borbe. A ne treba ni spominjati koliko se danas miješa u rad medija.

Mali Aca Vučić s majkom Angelinom (Facebook)

Iz navedenoga govora u Glini (za koji se nikad nije ispričao) vidjeli smo kakav je odnos prema Hrvatskoj imao Vučić ‘90-ih, a i početkom 2000-ih, nakon pada Miloševića i kao član Šešeljevih radikala, Hrvate je nazivao pokatoličenim Srbima. No otkad je napustio SRS te preuzeo SNS i postao najmoćniji političar u Srbiji, naizgled je promijenio retoriku. Sad se predstavlja kao mirotvorac, iako se primjećuje njegova stalna opsjednutost Hrvatskom, s kojom se želi uspoređivati, a njegovi najbliži suradnici, poput ministra Aleksandra Vulina, zaduženi su za provociranje i uvrede prema Hrvatskoj, koju naziva i ustaškom državom. Vesna Mališić, novinarka i urednica u tjedniku NiN, za Express kaže kako je Vučić ima specifičan odnos s Hrvatskom:

“Mislim da je bilo faza iz vremena odnosa s Kolindom Grabar Kitarović kad je inzistirao da imamo dobre odnose i tad je čak zabranio Vulinu da šest mjeseci spominje Hrvatsku. Međutim, on ima potrebu stalno se ogledati u drugome uz određene komentare i optužbe, pokušavajući u tim usporedbama pokazati svoju nadmoć. On je nekadašnji ratni huškač koji se rebrendirao u mirotvorca, ali njegova ratna retorika probija i kroz njegov rječnik i govor ljudi oko njega. On ima tu maniru da bude netko tko gasi vatru, ali prethodno osigura da netko tu vatru potpali - Vulina, ima ih koliko god hoćete.”

Vučićevi roditelji kažu kako je još kao dijete imao problema u školi jer je bio ispred svoje generacije. Roditelji Anđelko i Angelina govorili su o njemu u tabloidu Alo 2019. godine. Otac kaže da ga je sve zanimalo, povijest, književnost… da je čitao sve što mu je palo u ruke, a majka je tad rekla:

“Mene je Bog pogledao, djeca su mi bila dobri đaci, i Aleksandar i Andrej. Ali išli su na utakmice. Imali smo probleme s neopravdanim izostancima kada dođu utakmice, ali kad je trebalo učiti, sve se zaboravi i rade. Znate, kad nastavnici otvore dnevnik, ja nisam znala što su dvojke i trojke. Sve same četvorke i petice kod obojice”.

Da su u pravu oni koji tvrde da je Vučić tip čovjeka koji uvijek mora biti u pravu, svjedoči i pomalo bizaran detalj kad je u jednoj televizijskoj emisiji vlastitoj majci objašnjavao koliko je bio težak kad se rodio. Isto tako nije propustio naglasiti da su mu u Drugom svjetskom ratu ustaše ubili članove obitelji, za što su hrvatski mediji dokazali da je lažna tvrdnja.

Danas se predsjednik Srbije predstavlja kao neko ko je spasitelj Srbije, kao osoba koja stalno radi, nikad se ne odmara, a kritizira one koji idu na odmor, kao neko ko je hrabar, a ako čitate režimske tabloide, onda je on i osoba na koju je bilo valjda nekoliko hiljada pokušaja atentata. Vesna Mališić tvrdi da Vučić sebe predstavlja kao žrtvu, mučenika koji je spreman učiniti sve za narod.

“Upoređuje se s knezom Mihajlom, Đinđićem, pa ističe kakve su bile sudbine velikih vladara u Srbiji. Milošević je bio obožavan pa je završio kako je završio. Mučenički napominje da zna kako će završiti, ali da će ga historija pamtiti kao velikog vladara. Oko njega moraju biti mnogo glupi da bi on bio mnogo pametan. Poltronstvo oko njega toliko je veliko i toliko ponižavajuće, oni svjesno igraju ulogu glupih i beznačajnih likova koji samo hvale Vučićeve uspjehe.”

Žarko Trebješanin upozorava da Vučić, ma koliko govorio o narodu, zapravo nema nikakve empatije prema njemu:

"Lako je vidjeti snažan narcizam i prenapuhani ego, on se uživio u tu ulogu da je jednostavno svemoćan, i na kraju krajeva on zaista ima ogromnu moć, koja daleko nadilazi ono što bi zaista trebao obavljati predsjednik. Kao da ga je u velikoj mjeri obilježila ta, da tako kažem, psihologija navijača ili huligana, on uživa u tom kolektivnom identitetu ekipe. To su ljudi koji su prilično impulsivni i netolerantni, i koji zapravo mrze ono što je demokratsko i u suštini imaju vrlo isključive stavove. S tim, dakako, idu i sve one predrasude prema onima koji nisu dio te grupe, tako da je to cijeli sindrom osobina koji se vezuje za ljude koji su jednostavno skloni ekstremnim politikama. To je ta neka crno-bijela vizija svijeta, osjećaj nadmoći iza koje se često može kriti nesigurnost i inferiornost, što se vidi kad se treba naći sa stranim državnicima – kad bi došla Angela Merkel, on je manji od makova zrna.”

Dragan Popadić u razgovoru za Express ističe kako se iza izjava poput “ja sam hrabar, ja se ne plašim”… kriju strah, nesigurnost i oprez na granici kukavičluka.

“On se”, rekao je Popadić, “pojavljuje kao vodeća figura, ali uvjeren sam da je samo dio urotničke grupe. Njemu formalno pripada vrlo mali dio moći, ali on je uzurpirao sve. Kad pričamo o onoj moći koja nije vidljiva, pitanje je možda ima li njegov brat ustvari daleko veću moć i koliko utječe na odluke koje će on donijeti. On ga zna uvjeriti, nagovoriti i vidi ga kao neku slabu figuru koja uživa u ulozi vođe i pojavljivanju u medijima. Ali upitno je što odlučuje on a što neko drugi. Kad se još uzmu u obzir strukture iz BIA-e, ko zna ko koga tu drži u šaci i kontrolira.”

Aleksandar Vučić političar je koji drži apsolutni rekord po pojavljivanju u medijima te svakako majstor političke manipulacije. Nema nikakve dvojbe da bi se njegova stranka vjerovatno raspala kao kula od karata bez njega kao lidera. Iako ima svu moć, medije, sve poluge vlasti drži u ruci, najveći su mu test izbori, koji dolaze za nekoliko mjeseci. To će biti borba za opstanak, za preživljavanje. Ko izgubi te izbore, doživjet će, kako to već biva, bolan pad i političko otrežnjenje.