Film

Quo Vadis, Aida? nije samo film već kulturološki fenomen: Najosjetljiviji materijal u utrci za Oscara

Iako bi u njemačka kina trebao doći negdje tokom godine kada se situacija s kinematografima smiri i gosti ponovno budu pušteni u kino dvorane, o posljednjem filmu bosanskohercegovačke redateljice s berlinskom adresom Jasmile Žbanić se već neko vrijeme govori po njemačkim medijima. I to ne samo u rubrikama kulture, piše DW.

Najosjetljiviji mogući materijal

Na film se zbog svoje osjetljive političke teme ne gleda isključivo kao filmsko djelo nego kao na kulturološki fenomen. Poznati kroničar zbivanja na jugoistoku Evrope i dopisnik Frankfurta Allgemeine Zeitunga Michael Martens u svom osvrtu na film Jasmile Žbanić, zaključuje kako se autorica nakon uspjeha svog filma "Grbavica", koji tematizira jednu drugu osjetljivu temu rata u devedesetima, masovna silovanja, ponovno uhvatila zahtjevnog materijala.

"Ekranizacijom pokolja u Srebrenici, Žbanić se uhvatila najosjetljivijeg materijala koji se može zamisliti u Bosni. U pričama bosanskih Muslimana se Srebrenica doživljava kao 'negativni osnivački mit' bosanske države i Žbanić se direktno poziva na ovu činjenicu kada, opisujući poteškoće snimanja filma o Srebrenici, citira Adornovu misao o barbarizmu i o nemogućnosti stvaranja poezije nakon Auschwitza".

Martens ukazuje na to da je među srpskim nacionalistima otpor prema film već sad velik. Ali istodobno ukazuje i na to da je i u bošnjačkom taboru bilo kritika na račun pristupa historijskim događajima iz jula 1995.

"No i među muslimanskim većinskim stanovništvom film ne može računati samo s odobravanjem. Jedan preživjeli pokolja, kojeg je Žbanić angažirala kao savjetnika, je vrlo brzo istupio iz projekta zbog toga što nije bio zadovoljan kako je redateljica u ime dramaturgije žrtvovala neke detalje. No ta kritika nije na mjestu. Žbanić je zbila događaje i neke trenutke izostavila ali nije ništa sakrila", piše FAZ.

Jasmila Žbanić kao posrednica među svjetovima

Online magazin Artechock, najstariji online filmski magazin u Njemačkoj pristupa filmu sa stanovišta filmske kritike ali ne može, kada je ovaj film u pitanju, izostaviti sve političko-društvene aspekte koje ovaj film prati. I stoga, kako se navodi u članku, nije ni čudo da se u samoj Bosni i Hercegovini film gotovo da i ne analizira kao filmsko djelo.

"I dok međunarodna filmska kritika jedinstveno od samog početka hvali funkciju filma kao medija koji podsjeća i obrazuje, u Bosni i Hercegovini se film dugo vremena nije doživljavao kao autentičan: Jasmila Žbanić izostavlja, Jasmila Žbanić fikcionalizira, Jasmila Žbanić uopće nije prisustvovala tim događajima", moglo se čuti od kritičara u BiH.

No, kako se dalje navodi, od nominacije za Oscara su kritičari filma utihnuli jer je euforija oko dugo očekivane međunarodne pažnje preveliko. Postoji šansa da se mala bosanskohercegovačka kinematografija po drugi put u svojoj kratkoj historiji, nakon "Ničije zemlje" Danisa Tanovića 2002., opet okruni Oscarom.

Miranda Jakiša, autorica ovog teksta, profesorica slavistike na Univerzitetu u Beču, primjećuje kako je film napravljen za dvije publike: onu domaću, u "regiji" te međunarodnu koja nije toliko dobro upoznata s događajima iz ljeta 1995. "I dok se publiku u jednom zanatski izvrsno odrađenom filmu o povijesnim događajima oko pokolja i događaja koji su ga pratili podučava pa čak i u neku ruku zabavlja, domaća publika profitira dvostruko: film se protivi zaboravu i zalaže se za pomirenje. Redateljica Žbanić je u svemu tomu, kao i njezina fiktivna glavna figura Aida, prevoditeljica i posrednica između svjetova: kino i holivudska publika s jedne te konkretna povijesna iskustva i bosanska provincija s druge strane".

Tračak nade

Javni servis Bayerische Rundfunk u svom osvrtu na predstojeću dodjelu Oskara predstavlja film iz zemlje koja se rijetko spominje u kontekstu velikih kulturnih događaja. "Još uvijek 1.700 žrtava genocida u Srebrenici slove kao nestali. Mnogi počinitelji nisu uhićeni, uvijek iznova se genocid negira", navodi se u prilogu BR-a.

Nadalje se navodi kako je film po prvi put publici u BiH prikazan u oktobru prošle godine i to u Spomen području Potočari pred stotinjak mladih različitih nacionalnosti iz cijele zemlje. "Ono što je za mene bilo zaista lijepo, je kada je jedan mladić iz Republike Srpske ustao i rekao kako je preko pola filma proveo plačući i kako želi da njegovi prijatelji, koji glorificiraju ratne zločince, pogledaju ovaj film. Ovaj mladić je odrastao u bosanskom društvu punom mržnje ali je unatoč tomu pokazao suosjećanje i plakao je za druge", citira prilog redateljicu Žbanić.

BR zaključuje kako Jasmila Žbanić ovim filmom želi pokazati da je moguće baviti se genocidom u Srebrenici bez da se bude zarobljenik prošlosti. A svima onima kojima se Bosna čini udaljenom, film treba biti upozorenje. I završava citatom redateljice. "Željela bih da ljudi shvate što se može dogoditi kada se otkliže u uvjete koji nalikuju fašizmu, kada se ode u stanje duha u kojem drugi ljudi slove kao manje vrijedni. Nadam se da će film stvoriti više empatije koja nam je danas potrebnija nego ikad".