Squid Game
Pakleni Šund

Raportova recenzija nedjeljom│Squid Game: Nova Netflixova serija prijeti da postane najgledanija ikada

Od holivudskih “Igara gladi” do japanskog “Battle Royala”, mnogo filmskih pokušaja bavilo se igrama preživljavanja. Filmski stvaraoci obično prikazuju ove narative u distopijskom kontekstu, oslanjajući se na totalitarne vlade (ili druge izmišljene institucije) da objasne postojanje takvih brutalnih nadmetanja. Netflixova “Squid Game”, međutim, izbjegava futurističko ili fantazijsko okruženje jer se svijet u kojem živimo već čini kao distopija nepravde i nejednakosti. I nakon decenija gledanja običnih ljudi koji se voljno takmičenje u ponižavajućim rijaliti programima zarad slave i bogatstva, gledaoci više ne zahtjevaju neobična objašnjenja o poniženjima ovog podžanra.

Ostale recenzije:

Malignant

Clickbait

Shang-Chi i legenda o deset prstenova

La Casa de Papel

Candyman

U režiji Hwang Dong-hyuka, Squid Game (u doslovnom prijevodu Igra lignji) se odvija o savremenom Seulu gdje je 456 stranaca pozvano da učestvuju u misterioznom takmičenju za preživljavanje. Takmičenje se sastoji od niza tradicionalnih južnokorejskih dječjih igara, ali sa smrtonosnim zaokretima. Dobitnik će osvojiti pozamašnih 45.6 milijardi južnokorejskih vona (za one koje zanima, oko 62 miliona KM), dok će gubitnici biti pogubljeni. Prvo pratimo Ki-hoona (Lee Jung-jae), otužnog sredovječnog muškarca koji je propao zbog smanjenja broja zaposlenih, poslovnih neuspjeha, razvoda i zavisnosti od kockanja. Suočen sa bolesnom majkom kojoj je potrebna operacija, mogućnost da izgubi kćerku i prijetnja od utjerivača dugova, Ki-hoon vidi očajnu konkurenciju kao jedinu nadu iz očaja. Pokupili su ga, drogirali i doveli na tajno ostrvsko imanje maskirani čuvari u hazmat odijelima.

Jednom kada zastrašujuće igre počnu, upoznajemo se s čitavim nizom drugih ljudi koji se nalaze u isto tako teškoj situaciji. Od iskorištenog pakistanskog migranta Alija (Tripati Anupam) koji mjeecima nije plaćen, do sjevernokorejskog dezertera Sae-byeoka (Jung Ho-yeon), koja je izgubila ušteđevinu zbog krijumčara, svaki lik kojeg upoznajemo kao da je stjeran u ugao u stvarnom životu. Ki-hoon je čak iznenađen što je njegov prijatelj iz djetinjstva Sang-woo (Park Hae-soo) takmičar, čovjek za kojeg je pretpostavio da je uspješan biznismen, ali je potajno bankrotirao zbog katastrofalnih ulaganja na tržištu vrijednosnih papira.

PROČITAJTE  Netflix objavljuje dokumentarac o Britney Spears, dan prije velikog saslušanja

Koliko god ti ljudi bili očajni, nakon prve runde “Crveno svjetlo, zeleno svjetlo” više od polovine umire, ostali preispituju svoje mogućnosti. Organizatori pod maskama daju natjecateljima demokratski izbor: ako većina glasa za odlazak, igre će biti otkazane. Minimalnom razlikom takmičari biraju (i dozvoljeno im je) da idu kući. No, kad se vrate u stvarni svijet, opet ih lome njihovi finansijski problemi. Iznenađujuće, njihovo novo beznađe tjera većinu da se dobrovoljno ponovo prijave na takmičenje. Jedina dobra vijest je da su ovi sumnjivi događaji privukli pažnju policijskog detektiva, koji se nastoji infiltrirati u igre kako bi pronašao svog nestalog brata.

Squid Game je antikapitalistička satira

U tome leži genij alegorije Hwang Dong-hyuka: iluzija slobodne volje i pravičnosti u pokvarenom sistemu. Bezlične elite (doslovno, u slučaju Squid Game) koje vode igru shvaćaju da ti siromašni ljudi zapravo nikad nisu imali izbora, te da ih njihove životne pozicije ostavljaju ranjivima na hirove bogatih i moćnih, prisiljenih natjecati se silama mimo njihove kontrole. Suprotstavljajući nevinost ovih dječjih igara s podmuklim uvjerenjem da je neprestano, oštro nadmetanje jedini način na koji odrasli u modernom društvu mogu preživjeti, Squid Game predstavlja moćni mikrokosmos kapitalističkog društva.

PROČITAJTE  Objavljen je teaser posljednjih epizoda La Case de Papel, svi komentiraju istu stvar

Osim tematske inteligencije, Squid Game je također pun strepnje zahvaljujući svom visceralnom elementu takmičenja. Zaokreti, pravila i postavke igara fino su kalibrirani kako bi izazvali maksimalnu napetost i uzbuđenje. No, politikanstvo među natjecateljima nudi najbolje trenutke serije, dok gledamo kako se sklapaju transakcijski savezi i iskrena prijateljstva, da bi se raspali pred hladnokrvnom strategijom i okrutnim izdajama u ovom “svako za sebe” scenariju. Takmičari koje pratimo kreću se od jakih i krhkih, do nemilosrdnih i saosjećajnih, i svim onim između, postavljajući fascinantnu dinamiku u kojoj gledaoci nikad nisu sigurni za koga će navijati kroz bilo koju rundu.

Oštra društvena kritika, napeta konkurencija i simpatični likovi ostaju uglavnom zanosni kroz seriju. Ipak, kad Squid Game dođe do svog zaključka i otkrije svoje lutkare, radnja postaje predvidljiva, a poruke serije postaju previše tupe i didaktične. A zahvaljujući predugom i nezadovoljavajućem epilogu koji je kulminirao glupim posljednjim twistom, serija se nažalost spotiče i šepa prema ciljnjoj liniji. Ipak, perverzija mladenačke nostalgije Squid Game čini stvari više nego dovoljnim da nas zadrži investiranim i u nadi za potencijalnu drugu sezonu.

Serija je dostupna na Netflixu



Povezani postovi: