Film

Raportova recenzija nedjeljom: Juda i Crni Mesija – Kako je pacov skinuo Panteru

Juda i Crni Messija je priča o moći. Nije samo priča o crnoj moći, već i bijeloj moći, institucionalnoj moći, i kako se individualci vide (ili ne vide) u tim većim borbama. Umjesto da se sakriva iza međuljudske drame, režiser Shaka King i njegov koscenarist Will Berson mudro postavljaju likove  u prvi plan kako bi naglasili pozadinu onoga šta znači pokušati preuzeti vlast u Americi. Juda i Crni Mesija u stanju je prodrijeti u nijanse moći jer ne oklijeva pokazati šta znači okupiti sljedbenike ili se boriti za stvar. Ovaj film je efektivna lekcija iz historije, ne samo zato što su Crne pantere pogrešno shvaćen pokret, već zato što je spreman pitati publiku bi li oni bili spremni boriti se za nešto veće od sebe ili su ovdje samo zbog vlastitog preživljavanja.

Priča započinje u Chicagu 1968. godine kada Bill O’Neal (Lakeith Stanfield) biva uhapšen zbog imitiranja agenta FBI-ja i krađe automobila. Kada ga stvarni agent FBI-a Roy Mitchell (Jesse Plemons) pita zašto jednostavno nije koristio pištolj, O’Neal odgovara: “Značka je strašnija od pištolja.” Mitchell zatim ponudi O’Nealu dogovor: neće ga poslati u zatvor na šest i po godina, ali u zamjenu žele da se pridruži čikaškom ogranku Crnih pantera i obavještava biro o njihovom predsjedniku, harizmatičnom i promišljenom Fredu Hamptonu (Daniel Kaluuya), za kojeg šef FBI-ja J. Edgar Hoover (Martin Sheen) vjeruje da je ozbiljna prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Potom gledamo kako Hampton skuplja snagu kroz Pantere dok O’Neal nastoji prodati svoje insajderske informacije federalcima.

Iako se historija obično priča kroz pojedinačne priče, King pronalazi prostor između pojedinca i većih društvenih sukoba i postavlja pitanje kako se ponašamo u većim strukturama moći. Kada Hampton koristi Pantere da nahrani gladnu djecu i pruži besplatnu medicinsku njegu, ne radi to samo zato što je dobar momak. Čini to jer tako cementira moć Pantera u zajednici. Kada dopre do lokalnih bandi ili siromašnih bijelaca kako bi stvorio koaliciju, gradi vojsku jer zna da je snaga u brojkama. Hoover i biro predstavljaju bijelu nadmoć i bili su pravu kada su Pantere doživljavali kao prijetnju toj nadmoći jer je Hampton znao šta čini.

Jedna od dopadljivijih linija u filmu dolazi od Mitchella koji pokušava argumentirati O’Nealu da su Crne pantere jednako loše kao i Ku Klux Klan te da postoji pravi put i pogrešan put ka jednakosti. Iako Hoover predstavlja neskrivenu nadmoć bijelaca koji se bore za status quo, Mitchell sebe oblikuje kao dobroćudnog momka koji se osjeća ugodno govoreći crncu da njegova jednakost mora biti postignuti na određeni način u određenom vremenskom slijedu koji samo bijelac može smatrati prikladnim. To je struktura moći protiv koje se Hampton i Pantere bore, ona u kojoj bijelci odlučuju kada se jednakost i sloboda mogu pružiti, a one što ono što bi trebalo biti svojstveno svim Amerikancima bez obzira na njihovu rasu.

U ovom konfliktu imamo Hamptona i O’Neala. Kaluuya je magnetičan u ulozi Hamptona. Čak i ako nikada niste vidjeli ili poslušali stvarnog Hamptona, nesumnjivo biste vjerovali da je ovo lik “mesije” zbog koje bi FBI bio zabrinut jer je pametan, zanosan i potpuno spreman dati svoj život za cilj. No, umjesto da ga diže u nebesa, režiser King odlučuje naglasiti njegove privatne trenutke s partnericom Deborah Johnson (Dominique Fishback). Lako je biti borac za slobodu ako nemaš šta izgubiti, ali Hamptonov odnos sa Deborah pokazuje lični ulog. Dio onoga što čini figuru “mesije” jest što je on neopterećen ličnim brigama, ali King to odbija i pokazuje da su te lične brige srž čovječnosti lika. Hampton nije bio samo figura koja drži govore. Bio je čovjek koji je volio i morao biti spreman na veću žrtvu od vlastitog života za stvar u koju je vjerovao.

No, ako Hampton, O’Neal i biro predstavljaju veću borbu za moć, onda je lik Deborah emocionalna srž filma. U jednom trenutku ona čita poemu u kojoj Hamptonu izražava svoje nade i strahove, a to izvlači film iz područja akademskog i historijskog na nivo emocionalnog relaizma koji se provlači kroz ostatak filma.

Iznenađujuće, odnos Hamptona i O’Neala nije u središtu filma, što je pametan potez jer ako sve svedete na međuljudske odnose, možete propustiti veće strukture moći. Hampton i O’Neal su drugovi, ali bilo bi ih teško nazvati prijateljima ili čak pouzdanicima. Ne postoji nijedna scena u kojoj njih dvojica dijele lični trenutak izvan borbe borbe za isti cilj, a to je važno zbog onoga što film radi s O’Nealom. Ne pokušava ga prikazati simpatičnom figurom, već nekim ko će sve uraditi za svoj vlastiti opstanak.

Stanfield je izvanredan, kao i u svemu što je do sada uradio, ali ono što njegovu izvedbu čini vještom jest što O’Neal ne vidi ništa drugo do vlastitog preživljavanja. Nikada zapravo ne sluša Hamptona niti razmišlja šta bi on bio spreman žrtvovati za stvar veću od njega samog. O’Nealu nema ništa veće od O’Neala, pa stoga nimalo ne žali što informira FBI o aktivnosti Pantera, a također pokušava napuniti svoje džepove sa informacijama koje pruža. O’Neal je loš momak, ne zato je neki zlikovac sa uvrnutim brkovima, već zato što ne vidi daje od vlastitog uskog interesa, a čak i taj vlastiti interes definira ono što mu bijela nadmoć kaže da mu je dozvoljeno.

Juda i Crni Mesija može se smatrati dijelom historije građanskih prava, ali je zapravo ratni film i istražuje kako se vojnici i civili vide u tom ratu. Film na sjajan način pronalazi dramatičnu napetost između frakcija i pojedinaca protiv američkog krajolika. O’Neal je prihvatio kapitalistički, bijeli nadmoćni sistem i profitirao, ali je ostao korumpiran. Hampton se možda susreo sa najsurovijom sudbinom, ali njegove riječi su se pokazale tačnim: “Možete ubiti revolucionara, ali ne možete ubiti revoluciju.”

Film je dostupan na HBO Maxu



Povezani postovi: