Svijet

Rusija ili Kina? Amerika je pred teškim izborom

U govoru u četvrtak, državni sekretar Antony Blinken otkrio je dugo očekivane obrise službenog stava Bidenove administracije prema Kini. Umjesto Rusije Vladimira Putina, rekao je gospodin Blinken, Kina je ta koja predstavlja najsnažniju i najodlučniju prijetnju svjetskom poretku čiji su nosilac upravo SAD, piše New York Times.

Samo Kina, nastavio je, ima "i namjeru da preoblikuje međunarodni poredak" i moć da to učini, rekao je. Sjedinjene Države će nastojati okupiti koalicije drugih nacija kako bi odgovorile na izazov Pekinga.

Napis je bio na zidu. Samo nekoliko dana ranije, predsjednik Biden obećao je braniti Tajvan ako Kina krene u zauzimanje otoka kojim se vlada demokratski, sastao se s regionalnim saveznicima, a njegova administracija predložila je novi plan za suprotstavljanje rastućoj ekonomskoj moći Kine u Aziji.

No, sve jača fiksacija na potencijal Kine da poremeti svjetski poredak smanjuje prostor za saradnju s Pekingom i odvlači pažnju od stvarne prijetnje u svijetu: Rusije.

Pod Putinom, Rusija je 2000. godine srušila glavni grad Čečenije Grozni; izvršila invaziju na Gruziju 2008.; anektirala Krim 2014.; i koristila je svoje zračne snage 2015. i 2016. protiv protivnika sirijskog režima Bashara al-Assada. Putinov režim koristio je kibernetičke napade, brutalizirao ili ubijao domaće protivnike i donio zakone koji nameću drakonske zatvorske kazne svima koji dovode u pitanje državu. Pokrenuo je brutalnu invaziju na Ukrajinu i nagovijestio je moguće korištenje nuklearnog oružja. On nije samo izjavio svoju namjeru da prekroji međunarodne granice i oživi duh bivšeg Sovjetskog Saveza; on je djelovao u tom smjeru.

Sprečavanje daljnjeg ruskog lošeg ponašanja putem trgovinskih embarga, sprečavanje opskrbe vojske zemlje i uspostavljanje međunarodne falange protiv gospodina Putina zahtijeva globalnu saradnju. To uključuje Kinu.

Moramo biti jasni u vezi s Kinom, naravno. Bez sumnje je moćniji potencijalni protivnik od Rusije po svim metrikama - vojnim, ekonomskim i ideološkim. Komunistička partija, pod čvrstom kontrolom Xi Jinpinga, slijedi oblik kapitalizma koji sponzorira država koji dovodi u nepovoljniji položaj strane kompanije na kineskom tržištu i stvara moćne nacionalne prvake. Primat stranke nadmašuje vladavinu zakona, a sloboda govora i politička prava oštro su potisnuti. Užasno postupanje Kine prema svojoj ujgurskoj manjini i potiskivanje osnovnih prava u Hong Kongu s pravom su osuđeni.

Kina također troši više na svoju vojsku od bilo koje druge zemlje osim Sjedinjenih Država, sa namjerom da se suprotstavi američkoj vojnoj premoći u istočnoj Aziji. Rastući nacionalizam izražava se u uvjerenju da se Tajvan mora ponovno ujediniti s kontinentalnom Kinom i da je Južno kinesko more kinesko jezero.

Ali ova pitanja ne čine nužno Kinu prijetnjom američkom prosperitetu i sigurnosti, osim ako ne vjerujete u svaku antagonističku riječ koju dolaze od kineskih dužnosnika, svaki ratni plan koji je osmislila njena vojska i neizbježnost "Tukididove zamke" - pojam da će sile u nastajanju težiti sukobu s etabliranim silama. Ni iz toga ne slijedi da bilo koja zemlja koja se ne pridržava liberalno-demokratskih normi predstavlja prijetnju Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države nikada nisu temeljile svoju cjelokupnu vanjsku politiku na ljudskim pravima, niti bi trebale; to bi bio recept za beskrajne intervencije i sukobe na globalnoj razini. A politika utemeljenja na tome šta bi se moglo dogoditi jednako je skliska.

Komunistička partija gleda na Sjedinjene Države kao na protivnika. No, bila je spremna diplomatski se angažirati, u više navrata zagovarala je nepovredivost državnih granica i nije nesklona kompromisima iz vlastitih interesa oko pitanja poput trgovine i klimatskih promjena. Njena retorika o Tajvanu bila je nešto više od zveckanja sabljama i djeluje suzdržano u usporedbi s onim kako su Sjedinjene Države historijski tretirale Latinsku Ameriku.

Zagovornici novog hladnog rata s Kinom sigurno će zakolutati očima na ove tvrdnje. Reći će da je Kina iskočila iz trgovinskih obaveza, u više navrata kršila sporazume o klimi, koristila špijunažu za krađu intelektualnog vlasništva i da gradi vojsku osmišljenu da nanese štetu Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima.

Ali logično je da velika sila u nastajanju poput Kine pravi planove za svoju odbranu, uključujući potencijalni sukob sa Sjedinjenim Državama. Također je vrijedno zapamtiti da je Kina duboko isprepletena s američkom i globalnom ekonomijom. Posjeduje američki dug vrijedan više od bilion dolara u obliku vrijednosnih papira američkog trezora, ima koristi od kumulativnog učinka američkih ulaganja u Kini i treba pristup stranim tržištima. Sve te stvarnosti oblikuju njeno ponašanje jednako kao i mogućnost budućeg sukoba sa Sjedinjenim Državama. Nasuprot tome, Rusija je ograničena samo time koliko daleko je gospodin Putin spreman ići.

Umjesto da Kinu proglasimo našim sljedećim velikim neprijateljem, američkoj sigurnosti bolje bi poslužila spoznaja da ponašanje Rusije samo naglašava načine na koje Kina i Sjedinjene Države ostaju povezane jedna s drugom unatoč svojim napetostima. Trebali bismo njegovati, a ne ugrožavati te veze, koje su ključne da obje zemlje ostanu prosperitetne, stabilne i sigurne. Također ne bismo smjeli dopustiti da naša nesklonost kineskom domaćem sistemu bude temelj načina na koji angažiramo zemlju čija je centralna pozicija u globalnom sistemu druga nakon naše, piše New York Times.

Rijetko je pametno uhvatiti se u koštac s dva protivnika odjednom. Gospodin Biden trebao bi pronaći nove načine za saradnju s Kinom, umjesto da je pokušava prisiliti da bude drugačija. Trebao bi poduzeti hrabre korake da ublaži retoriku, kao što je ukidanje carina iz Trumpove ere na kinesku robu u zamjenu za smanjenu podršku Pekinga Putinu. Inače će propustiti priliku da bude pametan, strateški predsjednik, a ne onaj koji se bori s Kinom na svakom koraku.