Svijet

Ruska vojska trpi strašne gubitke. Sprema li se Putinu pobuna?

izvoz nafte zemljama vladimir putin sjedi profill

Malo je naroda koji imaju tako dubok osjećaj za vlastitu historiju kao Rusi.

Upravo je na temelju tendencioznog traktata o historisjkom "jedinstvu" Rusa i Ukrajinaca ruski predsjednik Vladimir predsjednik Putin opravdao svoju invaziju na susjednu državu.

No, još jedna riječ, također s velikim odjekom u ruskoj historiji, sada visi nad vojnom agresijom Krremlja koja se razmahuje. A ta riječ je "pobuna", prenosi Daily Mail.

Nevjerovatno, to je na glavnom moskovskom TV kanalu prošle sedmice spomenula žena opisana kao glavna Putinova propagandistica, Margarita Simonyan, tokom noćnog programa o stanju "specijalne vojne operacije", kako u Rusiji zovu agresiju na Ukrajinu.

Ne ljutite narod

Simonyan, upečatljivog izgleda, šef je programa RT-a, televizijske mreže na engleskom jeziku (sada zabranjene u Velikoj Britaniji), ali se obraćala ruskoj publici.

Bjesnila je zbog nekompetentnosti s kojom se provodi Putinova "djelomična mobilizacija", objavljena 21. septembra, i velike neadekvatnosti opreme koje su opskrbljene stotine hiljada pozvanih u borbu:

"Studenti, ljudi s ozbiljnim bolestima, samohrane majke, ljudi od 62 godine. . . i dobijanje pokvarenih stvari, bez kaciga ili pancira".

Upozorila je čelnike oružanih snaga:

"Drugovi komandanti, ne ljutite narod!"

A onda se pozvala na historijiski presedan.

Simonyan je rekla '"komandantima" da se sjete pobune na vojnom brodu Potemkin tokom rusko-japanskog rata 1905. godine, koja je bila izazvana činjenicom da je sve meso koje je bilo na raspolaganju posadi bilo zaraženo crvima.

Simonyan: Za sada brani šefa Kremlja

"Dopustite da vas podsjetim da su 1905. godine takve male stvari dovele do prve pobune cijele vojne jedinice u historiji naše zemlje. Je li to ono što želite?"

Putina je, naravno, izuzela od svih kritika i pohvalila svog vrhovnog šefa jer je preuzeo "vrlo težak teret odgovornosti isključivo na sebe". No, pitanje je da li je to utješilo glavnog stanara Kremlja.

Poput invazije na Ukrajinu, rusko-japanski rat 1905. doveo je do toga da je mnogo veća zemlja patila od niza grešaka temeljenih na pretjeranom osjećaju vlastite vojne sposobnosti - i, na izvjesno zaprepaštenje, Japanci su pobijedili.

Potemkinova pobuna je ugušena, ali oskudica i poniženja povezani s tim sukobom doveli su do ustanaka u samoj Rusiji — poznatih kao revolucija 1905. godine. Rezultat je bio da je car bio prisiljen pristati na političke reforme, uključujući inauguraciju višestranačkih izbora.

Vladimir Ilič Lenjin i boljševici vidjeli su Potemkinovu pobunu kao inspiraciju za vlastito preuzimanje vlasti 1917. Car Nikolaj II i njegova porodica doživjeli su jezivu sudbinu - boljševici su ih ubili bajonetama.

Revolucionarsko rušenje privremene vlade opet je bilo potpomognuto pobunom među vojskom čije su trupe bile pridobijene Lenjinovim obećanjem da će odustati od rata.

Jasno je da pokolj u Ukrajini nije nalik razmjerama Prvog svjetskog rata. Ali razlog zašto se Putin, s očitom nevoljkošću, osjećao prisiljenim pozvati još stotine hiljada je to što je mnogo njegovih najboljih vojnika već bilo ubijeno.

Moral je očajno nizak, čak i prije nego što su loše opremljene i manje spremne ruske snage natgjerane da se bore protiv ukrajinske vojske koja je opremljena nekim od najsmrtonosnijih NATO-vih oružja i koja je nedavno postigla zapanjujuće pobjede.

I nije suosjećanje s narodom Ukrajine ono što je uzrokovalo bijeg desetina hiljada vojno sposobnih ruskih muškaraca iz zemlje tokom prošle sedmice, već strah da će i oni, nakon što budu regrutirani, uskoro postati dio sljedećeg sloja leševa na ukrajinskom tlu.

A u Dagestanu, republici u kojoj je 99 posto stanovništva navodno glasalo za Putina, i gdje je mobilisan nesrazmjerano vleiki broja mladića, buknule su demonstracija majki koje su držale transparente na kojima je pisalo: "Naša djeca nisu gnojivo!".'

Prošle je sedmice New York Times objavio dijelove iz hiljada presretnutih privatnih razgovora koje su u martu vodili ruski vojnici dok su bile povlačile iz predgrađa Kijeva.

NYT-u su snimke proslijedile ukrajinske sigurnosne agencije, ali su ih objavljeni tek sada jer je list mjesecima provjeravao jesu li svi telefonski brojevi i identiteti autentični.

Primjer: Nikita, svojoj majci: "Šezdeset posto jedinice je već izgubljeno". Jevgenij, svojoj partnerici: "Niko nije ostao iz moje kostromske jedinice".

Sergej, svojoj majci: "Bilo je 400 padobranaca. A samo 38 ih je preživjelo… jer su naši komandanti slali vojnike na klanje". Sergej svojoj djevojci, objašnjavajući zašto su strijeljali zarobljenike u Buči" "Morali bismo ih hraniti, a ni sami nemamo dovoljno hrane.'

Sličan primjer prije mjesec objavio je i Kyiv Post. Govori se o glatkom odbijanju borbe - što pomaže objasniti zašto su hiljade ruskih vojnika jednostavno pobjegli od ukrajinskih snaga u regiji Harkov, ostavljajući goleme količine municije i oružja za sobom.

Drugi snimljeni razgovori između ukrajinskih vojnika pokazuju koliko su bili iznenađeni, pa čak i šokirani, lakoćom kojom su ubili ruske okupatore - najnoviji uključuje bitku za kontrolu nad strateškim središtem Liman u Donjecku, koji je Ukrajina oslobodila tokom vikenda.

Ono što slijedi je mučno:

"Puno mrtvih Rusa. Kao lov na vjeverice u voćnjaku oraha... Posjekli smo ih prije nego što su shvatili šta se događa. Imali su malo municije, bez medicinske opreme, vrlo malo hrane... Otišao sam drhteći kao list, nisam bio uplašen, samo mi je muka od ubijanja ljudi".

To je bilo posebno ponižavajuće za Putina, jer je on tu regiju tek proglasio dijelom Rusije, nakon jednog od svojih lažnih referenduma.

Po svemu sudeći, Putin, koji je sve više preuzimao ličnu kontrolu nad vojnim planiranjem, poput Nikolaja II, ranije se odupirao zahtjevu oficira da se povuče iz Limana.

Ovaj posljednji pokolj Rusa je na njemu, i samo na njemu, čak i ako Simonyan i drugi propagandisti Kremlja nastave tvrditi da su neuspjesi, najblaže rečeno, odgovornost komandanata, a ne glavnog komandanta.

No, njena upozorenja o "pobuni", pa čak i "Potemkinov", primjer, ukorijenjen u nekim od najburnijih epizoda ruske historije, predznak su kraja ovog rata, ako ne i Putinovog pada!

Putin sebe vidi kao nasljednika najcjenjenijih vladara svoje zemlje - posebno Petra Velikog - u obnovi onoga što on smatra teritorijom koja s pravom pripada Rusiji.

Umjesto toga, suočava se sa sudbinom posljednjeg od careva.