Ovo što se dogodilo u Kazahstanu tiče se svih nas, svih članica ODKB-a (Organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti). Rusija neće dopustiti da nam se nameću i realiziraju ideje "obojenih revolucija" u našim zemljama i ponove "scenariji Majdana" (…) Trebamo ubrzati proceduru korištenja zajedničkih snaga ODKB-a. Prioritet Rusije bit će jačanje odnosa s državama članicama ODKB-a - sukus je nedavnog komentara ruskog predsjednika Vladimira Putina o uznemirujućim prosvjedima koji su zahvatili najveću srednjoazijsku državu Kazahstan.
Režim je u toj državi bio na rubu opstanka pod pritiskom pobune koja se vrlo brzo širila zemljom. Rusija je reagirala brzo i odlučno te odmah poslala kontingent svojih vojnih specijalaca koji su pomogli režimu predsjednika Kasima-Žomarta Tokajeva da se postupno vrati kontrola nad zemljom kojoj je prijetio unutarnji sukob širih i nesagledivih posljedica. Putin je za sve znakovito okrivio "inozemni faktor" te istaknuo kako su događaji u Kazahstanu pokazali kako ovo nije ni prvi, ni posljednji put da se "izvana pokušavaju destabilizirati naše zemlje", piše Vlado Vurušić za Jutarnji.
U svoj ovoj kazahstanskoj sagi ne treba zaboraviti ni činjenicu da se stalno govori o "stranoj agresiji", a prosvjednike se naziva teroristima i stranim plaćenicima kako bi se učvrstila Putinova teza da "su sve te zemlje, pa i Rusija, suočene sa stalnim stranim miješanjem i pokušajima nasilne smjene vlasti" koja im visi nad glavom. Putin je ustvrdio da su "teroristi očito prošli obuku u inozemnim kampovima".
Mala ratna pobjeda
Kazahstanska kriza dobro mu je došla da se nanovo pozicionira i stekne upravo ono što mu je trebalo - mali pobjedonosni rat. Naime, "ukrajinska problematika" ga je stiskala i evidentno je zbog toga gubio na rejtingu. A iz kazahstanske krize vraća se kao pobjednik, koji je dodatno učvrstio svoj položaj u zemljama koje smatra svojim postsovjetskim lenom, kako ne bi i tu zapao u probleme te dodatno suzio i kompromitirao svoju interesnu sferu. Mnogi misle da je Putin ovim kazahstanskim poučkom krenuo, dok još nije kasno, u okupljanje ostataka bivšeg SSSR-a oko sebe.
Podsjetimo da je Putin već nekoliko puta izjavio kako je raspad SSSR-a bila najveća pogreška i tragedija u novijoj povijesti Rusije. Ruski predsjednik, posljednjih mjeseci suočen s brojnim problemima - u prvom redu s Ukrajinom koja želi pristupiti NATO-u, što je za Rusiju, kako otvoreno kažu, "pitanje života i smrti" - ovaj put ništa nije prepustio slučaju, nego je reagirao gotovo instinktivno. Intervenirajući u područje, Rusija je digla odnose sa Zapadom na visokorizičnu razinu.
Upravo se vode pregovori na nekoliko razina o ruskim zahtjevima da se NATO, kako kažu, ne smije širiti dalje na istok, pogotovo na postsovjetske zemlje, što Rusi smatraju ugrožavanjem svojih najelementarnijih "sigurnosnih prava". To će sigurno biti iscrpljujući pregovori jer iz NATO-a su već poručili da Rusija neće određivati njihove strateške prioritete.
Zato mnogi u ovoj Putinovoj kazahstanskoj reakciji vide u prvom redu poruku Zapadu da više neće dopustiti "Ukrajine" u svom zabranu. Putin je također poručio da neće dopustiti "obojene revolucije i nove Majdane", odnosno ukrajinizaciju, čak je rekao kako se u Kazahstanu sve odvijalo prema "scenariju Majdana". S druge strane, pak, vide da je krenuo u jačanje svoje prisutnosti u zemljama koje smatra saveznicama ili "bratskima", kako ih nazivaju prokremaljski mediji, a kako im i one ne bi izmakle ispod kontrole. Putin više ne želi nikakva iznenađenja u svom dvorištu i ponavljanje Ukrajine.
Radi se o postsovjetskim zemljama Srednje Azije i Kavkaza (Armenija) te Bjelorusiji. Rusija neće dopustiti promjene vlasti u zemljama koje smatra svojom sferom utjecaja, a kako je rekao Putin, neće dopustiti "obojene revolucije" koje su već promijenile političke afinitete Gruzije i Ukrajine. Naime, te su zemlje okrenule leđima Moskvi, tražeći utočište na zapadnim političkim meridijanima.
Osim problema s Ukrajinom, nekako sa strane izbija na površinu i pitanje jedne od najsiromašnijih zemalja Europe, Moldavije, koja se također batrga između željeznog zagrljaja Moskve i svojih iluzija i nada da postane dio ujedinjene Europe. Sužavanje interesnog prostranstva Rusije čini Kremlj nervoznim, stoga je i sve ovo "talambasanje" i zveckanje oružjem oko Ukrajine poruka da će Rusija biti spremna na sve ako je stjeraju u kut.
Takva pozicija sužavanja nije dobro primljena u Kremlju te se cijela Putinova politika posljednjih godina svodi na očuvanje svojih savezničkih režima i interesa te stvaranje zaštitnog "sanitarnog" obruča ili koridora oko svojih granica - prema Zapadu s jedne i Kini s druge strane. Komentator moskovskog Komersanta Maksim Jusin kaže nam kako se u Kazahstanu nije radilo o pokušaju demokratizacije zemlje, nego o nasilnoj smjeni vlasti koju su htjeli bestijalni izgrednici čije političko lice i namjere nisu bili jasni ili su, prema njegovu mišljenju, bili vrlo diskutabilni.
Jusin smatra da je "kazahstanski bunt" bio "trenutak istine za sve režime Srednje Azije", ali i ostale postsovjetske elite oslonjene na Moskvu jer "su shvatili da ako upadnu u ozbiljne probleme, neće ih spasiti nitko osim Rusije". "Jedan od glavnih Putinovih argumenata koje šalje jest taj da Rusija nikad neće napustiti svoje saveznike te da će im uvijek priskočiti u pomoć", kaže Jusin, napominjući kako je to poruka i svima ostalima, da se na Rusiju u tom smislu mogu osloniti jer će im omogućiti ostanak na vlasti. Sirija je, dodaje Jusin, najbolji primjer za to.
Naime, kaže Jusin, uzmimo situaciju da je Kazahstan zatražio pomoć od NATO-a. Oni bi mjesec dana to rješavali, usuglašavali i dogovarali se, a Rusija je odgovorila odmah jer se radilo o situaciji koja je tražila promptnu reakciju, a ne odugovlačenje. Moskva je pokazala, sada svima, da ima mogućnost takve stvari rješavati za samo nekoliko sati, a u državama koje su još oslonjene na Moskvu pojačana je svijest da će se pomoći i njima ako dođe do ovakve situacije.
U ruskom vojnom savezu nisu dvije jake srednjoazijske države, Uzbekistan i Turkmenistan, gdje su također na vlasti autoritarni režimi bliski Moskvi, pa neki čak najavljuju da bi nakon "kazahstanske lekcije" i one mogle ojačati "sigurnosne veze" s Rusijom, odnosno vojnim paktom ODKB kao jamcem da će im priskočiti u pomoć ako se nađu na udaru prosvjeda ili nedobrohotne oporbe. Ruski politički analitičar Genadij Sisojev kaže nam kako je ruska vojna pomoć bila više simbolična nego praktična, pogotovo jer je ovih dana počelo i povlačenje ruskih trupa, ali je imala vrlo jak politički i interesni utjecaj koji je pokazao odlučnost Moskve.
I dok Jusin ne smatra da ova Putinova reakcija ima veze sa situacijom u Ukrajini i oko nje, smatrajući to dvjema raznim stvarima, Genadij Sisojev, pak, kaže nam kako ima logike i uporište u razmišljanjima da je Rusija ovako brzo i efikasno reagirala u Kazahstanu zbog situacije i napetosti u odnosima za Zapadom oko Ukrajine. Prema njegovu mišljenju, Vladimir Putin, odnosno Kremlj, ovom je akcijom poslao nekoliko poruka.
Otimanje saveznika
Prva je, kaže Sisojev, da će ODKB vjerojatno reagirati ovako u svim ostalim sličnim situacijama. Konačno, ovo je bilo prvi put da su združene snage na ovakav način izašle u susret jednoj svojoj članici, napominje Sisojev, da će se ovakav mehanizam koristiti u svakoj ovakvoj iznimnoj i ekstremnoj situaciji. On kaže kako je druga poruka da Rusija više neće dopustiti da se u njezinu dvorištu mijenjaju režimi bez njezina utjecaja te poručuje tamošnjim vlastima da se mogu osloniti na Rusiju koja je spremna "preuzeti odgovornost za njihovu sigurnost i ostanak".
Sisojev objašnjava kako je jedna od najvažnijih poruka ona Ukrajini da ne pokušava vojnu avanturu, poput Gruzije 2008. godine, na Donbasu, jer neku vrstu "Oluje" Rusija neće dopustiti. Napominje kako se kazahstanski slučaj poklopio s početkom pregovora u Ženevi o "garancijama ruske sigurnosti" sa SAD-om, pa im je dobro došla situacija kojom su poručili da je teritorij bivšeg SSSR-a "ruska zona utjecaja" te da više neće dopustiti luksuz da joj zapadnjaci otimaju saveznike.
Podsjeća da je Rusija nakon raspada SSSR-a smatrala da će (osim kada su u pitanju baltičke republike) joj Zapad "ostaviti to područje" poput kakvog ruskog Commonwealtha i sada Moskva pokazuje odlučnost da to tako i bude. Sada je jasno da Jusin napominje da je Rusija kao bivše metropola reagirala na opasnost od humanitarne katastrofe jer je to i njezina dužnost prema tim zemljama.
"Otvoreno ću reći da Rusija snosi odgovornost za ono što se događa na tim prostorima, a, osim toga, štiti i svoje interese. Shvatite da Rusija ima granicu s Kazahstanom dugu 7600 kilometara! Od Zagreba do New Yorka ima manje od sedam tisuća kilometara", smije se Jusin. "Rusija sigurno neće na svojim granicama dopustiti situaciju koja bi nju mogla ugroziti i destabilizirati", ističe Jusin, uspoređujući to s reakcijama Francuske u njezinim bivšim afričkim kolonijama. "Kada se tamo događaju slične stvari kao u Kazahstanu, Francuska odmah šalje svoje vojnike.
Koliko je puta Francuska intervenirala u zaštiti svojih interesa na tom području i nitko oko toga ne diže prašinu, ali kada to radi Rusija na području koje je za nju od sigurnosnog interesa, onda se odmah optužuje za širenje svog utjecaja i pomaganje autoritarnim režimima", tvrdi Jusin. Navodi kako se radi o zemlji na trusnom području - blizu je Afganistan, postoji radikalno islamistički i nacionalistički faktor.
Nakon kazahstanskih događaja predloženo je da se Tadžikistanu, koji ima dugu granicu s Afganistanom odakle se, tvrde vlasti, stalno pokušavaju ubaciti ekstremistički elementi (podsjetimo, u Tadžikistanu je početkom 90-ih bio rat s radikalnim islamistima), pošalje preventivna vojno-tehnička pomoć. No, na afganistanskoj granici već je raspoređeno oko sedam tisuća ruskih vojnika, ali čini se da to nije samo zbog toga, nego i zbog sve većeg utjecaja Kine u toj zemlji i na tom području.
No, dok svi na ovaj kazahstanski slučaj gledaju kroz prizmu rusko-zapadnih napetosti, čini se da se ne smije zanemariti ni kineski faktor. Naime, i Kina sve više ulaže i ima političkih, a ne samo ekonomskih interesa u zemljama Srednje Azije s kojima i graniči. Kazahstan je zemlja u kojoj počinje "novi put svile" prema Europi, i to zaobilazeći Rusiju. S druge strane, Kazahstan je zemlja koja graniči s nemirnom kineskom "muslimanskom pokrajinom" Xinjiang (Ujgurija). Kazahstan je, podsjetimo, većinska islamska država. Interesi Kine i Rusije, kaže Jusin, isprepliću se na području Srednje Azije, ali to je tek ekonomsko suparništvo, a zahvaljujući SAD-u nije i političko. On objašnjava da tvrdi i grubi odnosi SAD-a prema Kini i Rusiji zapravo tjeraju te dvije zemlje na savezništvo.
Rusija je svjesna da zbog ovakvih odnosa sa Zapadom, prijetnje sankcijama, izolacije i oduzimanja prirodnih saveznika mora ići u savezništvo s Kinom, a i da u Pekingu slično razmišljaju. Postoji svijest i u Moskvi i u Pekingu da se samo zajednički mogu suprotstaviti silovitom pritisku Zapada. Radi se, napominje Jusin, o geostrateškom partnerstvu. Sisojev ističe kako je kazahstanski poučak i poruka Kini da ipak ima na umu da je Srednja Azija "ruska zona utjecaja".
Neki analitičari stoga najavljuju da bi u skoroj budućnosti Srednja Azija mogla postati područje "neizbježnog sukoba" Rusije i Kine, pa je ova Putinova akcija na neki način i upozorenje Kini, bez obzira na sadašnji zajednički "antizapadni" interes. Kina je pozdravila i podržala Tokajeva i "vraćanje stabilnosti" u državi.
Najslabija karika
No, ako se vratimo na Tadžikistan, gdje Kina gradi policijsku akademiju i navodno ima vojnu bazu, onda je jasna poruka da se Emomaliju Rahmonu, koji tom zemljom vlada od 1994. godine, "preventivno pomogne". Naime, Tadžikistan je najslabija karika među srednjoazijskim zemljama - najsiromašnija, ekonomski najslabija i sigurnosno najrizičnija zbog duge granice s Afganistanom, ali i činjenice da je ona "glavna destinacija" prema Kini i Rusiji za prodor afganistanske droge. U svemu tome ne treba zaboraviti ni interes Turske jer su sve zemlje te regije i članice turkofonske asocijacije, a ulaganja u te zemlje broje se u milijardama.
I na kraju, ne treba zanemariti da su u Kazahstanu svojim velikim ulaganjima prisutne i najveće američke naftne kompanije ExxonMobil i Chevron, a zapadne tvrtke prisutne su i u Uzbekistanu, prvom proizvođaču pamuka na svijetu. Kako bilo, Srednja Azija postat će mjesto suparništva velikih sila, u prvom redu Kine, Turske i Rusije koja nadzorom nad tim područjem želi potvrditi svoj status velesile, a ni Zapad neće propustiti deklarirati svoje interese.
