Predviđali su mu veliku karijeru. Sa svega 17 godina potpisao je profesionalni ugovor sa Bayerom iz Leverkusena, tamo je igrao sa zvijezdama poput Ze Roberta, Berbatova i Ballacka, a kruna epizode među “Apotekarima” bilo je finale Lige prvaka u kojem su izgubili od Real Madrida. Govorimo o Anelu Džaki (41) koji je sreću u Njemačkoj našao izbjegavši iz ratnog vihora.
Malo ljudi zna da je Džaka prije dolaska u Njemačku nosio drugo prezime. Rođen je kao Vladović. Promijenio ga je spletom raznih okolnosti kojih se danas ne želi ni prisjećati, bilo je to vrijeme kada je bio “izgubljen” u tuđini, međutim sve to ostavio je iza sebe.
Ostao je da živi u Njemačkoj i radi kao trener. U razgovoru za Reprezentacija.ba portal priča kako je trenutno bez angažmana nakon što je napustio TuS Koblenz, no već sada ima zanimljivih opcija i poziva.
– Nekoliko godina sam radio kao prvi trener u Koblenzu, ali kasnije su došli novi ljudi u klub, problemi… Dobro će mi doći ova pauza. Slobodno vrijeme koristim da gledam utakmice, dodatno se edukujem, planiram baš uskoro ići do Regensburga koji trenira naš Mersad Selimbegović. Kada si u fudbalu cijeli život, ne možeš tek tako prestati s tim. Taj trenerski posao me čini sretnim i vrlo je moguće da se vratim u Bayer pošto me zovu da radim u omladinskom pogonu, pa vidjet ćemo… Završio sam kod nas UEFA A licencu, govori nam Anel Džaka na početku razgovora.
Džaka ima njemačko državljanstvo, igrao je i za njihovu mladu reprezentaciju, ali…
– Ma, koliko god da si ovdje, uvijek ćeš biti stranac. Bosanac. To je tako. Kada sam već spomenuo Selimbegovića, vidjeli ste šta je sve uradio sa Jahn Regensburgom u 2. Bundesligi, a da je to bio neki Jurgen ili Julian, svaki dan bi se pisalo o tome. Kada si stranac, moraš biti duplo bolji da bi opstao. Tako je svugdje i s tim se treba pomirit.
Njemačkoj je zahvalan na svemu što mu je pružila, a sam životni put nije mu bio nimalo lagan. Pobjegao je iz BiH kada je imao svega 12 godina.
– Moji roditelji su tada bili rastavljeni, sestra je ostala sa mamom, a otac je poginuo u ratu. Došao sam ovdje sa tetkom. Bila su to teška vremena. Uz loptu sam našao sreću, posvetio sam se maksimalno tome dok su neki moji prijatelji ‘momkovali’, a sve kako bih uspio i osigurao sebi bolji život. Kada vidim kako sam došao, a na kraju dogurao do Bundeslige i Lige prvaka, moram biti sretan i zadovoljan. Iako je možda moglo i više.
Leverkusen je bio Anelov dom osam godina. Prošao je sve omladinske selekcije “Apotekara”, probio se do prvog tima, ali nije se pretjerano naigrao. Poslije toga još je bio u Osnabrucku, Kaiserslauternu…
– Ballack, Živković, Kovač, Ze Roberto…, samo su neki od igrača s kojima sam dijelio svlačionicu u Bayernu. Neki od njih su me baš pazili jer su vidjeli da sam mlad i da hoću raditi. Te sjajne trenutke mi niko ne može oduzeti. Iako nisam puno igrao, ljudi u Bayeru me i dalje cijene, povremeno igram za njihove veterane, a moguće je, evo, da radim i u omladinskom pogonu.
Naravno, zna se šta najviše pamti.
– Ah, to je finale Lige prvaka. Ponosan sam iako sam da odgledao s klupe jer nije baš mnogo Bosanaca imalo tu čast. U podrumu i danas imam medalju i dres.
Priča nam kako žali što nije potpisao za St. Pauli kada je imao priliku, ali i što nije zaigrao za reprezentaciju BiH. A bio je blizu…
– Pravila su bila drugačija u prošlosti, nisi mogao tako lako mijenjati reprezentaciju, ali bila je kasnije šansa da igram za BiH. Kada sam igrao dobro u Kaiserslauternu javio mi se Ćiro Blažević, rekao sam mu odmah da bih objeručke prihvatio poziv, ali nije bilo suđeno. Poslije sam se povrijedio, sezona je završila i nestao sam sa radara. U Njemačkoj sam se družio i viđao sa našim igračima. Bili su tada Ibišević, Salihović, Berberović, Džeko…
Pomno prati i sve što se dešava u bh. fudbalu.
– Čitam portale, pratim sve što se dešava u Željezničaru i Sarajevu, ali ja naročito volim Velež jer je moj otac bio iz Hercegovine. Baš mi je bilo drago kada su napravili onaj sjajan rezultat u Evropi, a čim dođem kući, otići ću sa sinom da obiđem stadion. Na infrastrukturi se mora raditi, to je preduslov za uspjeh, bez toga nema ništa.
Za kraj, otkrio nam je i kako je malo nedostajalo da dođe raditi u BiH.
– Kada je Thomas Brdarić pregovarao sa Sarajevom, pozvao me je, ali na kraju nije bilo ništa od toga. U kontaktu sam i sa Alenom Škorom. Trenutno je to daleko, ovdje su uslovi na jednom daleko većem nivou, međutim držim se one – nikad ne reci nikad, poručio je Džaka na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
