Njemačka federalna vlada (Bundeskabinett) potvrdila je u srijedu, 20. januara 2021. zvaničnu kandidaturu Christiana Schmidta (63) za poziciju novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (BiH).
Schmidt je političar Kršćansko-socijalne unije (CSU) i bivši ministar poljoprivrede Njemačke. Trenutno je zastupnik u Njemačkom federalnom parlamentu (Bundestag), donjem, zastupničkom domu, a posebno je angažiran na vanjskopolitičkim pitanjima.
On bi na toj poziciji trebao zamijeniti Valentina Inzka (71), austrijskog diplomatu koji je na čelo Ureda visokog predstavnika (OHR) imenovan 2009., godine, nakon što je zvanično počeo proces zatvaranja OHR-a koji traje gotovo 13 godina, piše RSE.
Zašto je formiran OHR?
Funkcija visokog predstavnika sa statusom diplomatske misije u Bosni i Hercegovini je uspostavljena u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, koji se obično naziva Daytonski mirovni sporazum, dogovorenim 21. novembra 1995. u vojnoj bazi u američkom Daytonu i potpisanim 14. decembra 1995. u Parizu, tačnije Aneksom 10 sa zadatkom da nadgleda provedbu mirovnog sporazuma.
OHR ima ovlasti za “konačnu interpretaciju” Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja. Od jula 2020. godine, u OHR-u radi 13 stranih državljana, od kojih su četiri diplomate koje su postavile vlade njihovih zemalja, te 76 članova domaćeg osoblja.
Svih sedam dosadašnjih visokih predstavnika u BiH bili su evropske diplomate, a svi od dosadašnjih 12 prvih zamjenika bili su američke diplomate.
Sredstva za financiranje OHR-a dodjeljuje Vijeće za provedbu mira (PIC). Budžet OHR-a za 2020. - 2021. godinu iznosi nešto više od 5,3 miliona eura, od čega Evropska unija izdvaja 54,37 posto, Sjedinjene Američke Države 22 posto, Japan 10 posto, Kanada 3,03 posto, Organizacija islamske konferencije 2,5 posto, Rusija 1,2 posto i ostali ukupno 6,9 posto.
Najveći dio budžeta troši se na plaće i naknade, a upravo je plaća šefa OHR-a godinama bila politička tema u BiH.
Ona je poslovna tajna, ali su u domaćim i zapadnim medijima objavljivane informacije da je njegova osnovna plaća bila na nivou osnovne plaće komesara Evropske komisije ili oko 20.000 eura, dok je sam Inzko u medijima izjavljivao da se odrekao većeg dijela plaće. Neke zemlje znaju kasniti s kontribucijom, pa je Upravni odbor PIC-a u komunikeu nakon sastanka početkom decembra 2013. godine čak pozvao sve neplatiše da uplate svoj dio.
Što su Bonnske ovlasti?
Na osnovu Zaključaka Konferencije za implementaciju mira koja je održana u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, OHR je dobio ovlasti na osnovu kojih je nametao i mijenjao zakone, izmijenio ustave u BiH, te smjenjivao izabrane i imenovane političke i druge dužnosnike.
Primjerice, visoki predstavnik je, nakon što se o njima nisu mogli dogovoriti lokalni političari, nametnuo zastavu i himnu BiH, zakone o državljanstvima, zakon o Vijeću ministara BiH, kao državnoj vladi, Izborni zakon BiH, Statut Grada Mostara.
Poništavao je i odluke Centralne izborne komisije nakon izbora, te je smijenio dva člana Predsjedništva BiH, nekolicinu zastupnika u parlamentima i lokalnim skupštinama i ujedno im zabranio obnašanje bilo koje zvanične, izborne ili imenovane javne dužnosti, kandidiranje na izborima, te dužnosti unutar političkih stranaka nakon što je procijenio da krše Daytonski mirovni sporazum, preuzete obaveze i lokalne zakone.
Većina odluka o zabrani političkog djelovanja kasnije je poništena novom odlukom OHR-a, bez prava na odštetu. Ukupno je OHR u periodu od 1997. do 2011. godine, zahvaljujući Bonnskim ovlastima, nametnuo gotovo 900 različitih odluka.
Trenutni visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko je, odgovarajući na pitanje zašto ne koristi te ovlasti ovlaštenja, rekao da “ne postoji klima u međunarodnoj zajednici”, ali i da je prošlo vrijeme nametanja nekih odluka sa strane.
Također, u duhu diplomate, Inzko često kaže da su građani ti koji na izborima imaju bonnska ovlaštenja da ocjenjuju i smjenjuju domaće političare, koji također moraju preuzeti veću odgovornost za stanje u zemlji.
Međutim, u izvještajima pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija, koje podnosi dva puta svake godine, Inzko je, između ostalog, govorio da je, osim daytonske strukture, važno očuvati i instrumente koje međunarodna zajednica ima na raspolaganju, uključujući i Bonnske ovlasti, kao i vojnu misiju EUFOR.
Predstavnici Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država iskazivali su otvorenu podršku visokom predstavniku u BiH, pa i da koristi Bonnske ovlasti, dok se Rusija glasno tome protivi i traži zatvaranje OHR-a zbog kojeg BiH, smatraju, nije suverena država već protektorat.
Ko ima zadnju riječ u OHR-u?
U vremenu između parafiranja Daytonskoga mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. i njegovog potpisivanja u Parizu 14. decembra 1995., u Londonu je 8. i 9. decembra 1995. održana Konferencija o provedbi mira na kojoj je uspostavljeno Vijeće za provedbu mira u BiH.
Ono se sastoji od 55 država, uključujući između ostalih SAD, Rusiju, Ukrajinu, Saudijsku Arabiju, Maroko ili Albaniju, te različitih međunarodnih organizacija poput Međunarodnoga monetarnog fonda (IMF), Vijeća Evrope, Međunarodnoga odbora Crvenog križa ili 31. decembra 2017. zatvorenoga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Londonska konferencija, također, je uspostavila Upravni odbor PIC-a koji radi pod predsjedanjem visokog predstavnika, koji je tada definiran kao “izvršna ruka” PIC-a. Čelnik OHR-a ne može donositi odluke ako se s time ne slažu zemlje članice Upravnog odbora PIC-a.
Članice su Sjedinjene Američke Države, Rusija, Ujedinjena Kraljevina, Njemačka, Francuska, Italija, Kanada, Japan, Evropska unija (Predsjedništvo EU i Evropska komisija), te Organizacija islamske konferencije (OIC) koju u PIC-u predstavlja Turska.
Upravni odbor pruža visokom predstavniku “političke smjernice”. Upravni odbor PIC-a sastaje se na nivou političkih direktora dva puta godišnje nakon čega se izdaje zajednička izjava – komunike.
U posljednjih nekoliko godina Rusija se kao članica PIC-a redovito izuzima iz komunikeja smatrajući da OHR treba zatvoriti. Istovremeno, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija podržava rezoluciju kojom se produžava mandat EUFOR-ovoj misiji Althea koja nadgleda provedbu vojnog dijela mirovnog sporazuma u BiH. Tu misiju čine vojnici iz 20-ak zemalja, a zanimljivo je kako su austrijski generali na čelu misije od 2009. godine, kad je za visokog predstavnika imenovan Austrijanac Inzko.
Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC) imenuje novog visokog predstavnika, a potom ga potvrđuje Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, stoga je njegovo ime uvijek kompromis dogovoren između zemalja Zapada na čelu sa SAD-om, UK-om i Francuskom, te Rusije (i Kine koja je također bila članica PIC-a, ali se povukla u maju 2000. godine).
Do sad su to bili Šveđanin Carl Bildt (1995-1997), Španjolac Carlos Westendorp (1997-1999), Austrijanci Wolfgang Petritsch (1999-2002) i Valentin Inzko (trenutni visoki predstavnik koji je na toj poziciji gotovo 12 godina), Britanac Paddy Ashdown (2002-2006), Nijemac Christian Schwarz-Schilling (2006-2007), te Slovak Miroslav Lajčák.
Zašto OHR nije do sad zatvoren?
Rusija i politički predstavnici iz Republike Srpske, kao jednog od dva entiteta u BiH, a u posljednje vrijeme i politički predstavnici stranaka s hrvatskim predznakom, zalažu se za zatvaranje OHR-a.
S druge strane, politički predstavnici bošnjačkih, te stranaka koje se deklariraju kao građanske, protive se zatvaranja OHR-a, kao i predstavnici zemalja Zapada u PIC-u. Štoviše, politički predstavnici bošnjačkih, te stranaka koje se deklariraju kao građanske, traže njegov jači angažman, uglavnom, intervencija poput smjenjivanja političkih predstavnika Srba i Hrvata, poništavanja određenih odluka i slično.
Politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira su na sastanku u Briselu 26. i 27. februara 2008. godine utvrdili zahtjeve koje organi BiH trebaju ispuniti prije zatvaranja OHR-a, no veći pomaci od tad nisu napravljeni.
Prvi od pet ciljeva je prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih nivoa vlasti, no on nije ispunjen, budući da politički predstavnici iz Republike Srpske smatraju da imovina pripada samo entitetima, uključujući primjerice pravo na izgradnju hidroelektrana na rijeci Drini, što vlasti RS-a žele graditi sa Srbijom.
Politički predstavnici bošnjačkih, kao i stranaka koje se deklariraju kao građanske, smatraju da ta imovina treba pripasti državi, te da se o primjeru izgradnje hidroelektrana Srbija mora dogovoriti s državnim nivoom, a ne entitetom.
Drugi cilj je prihvatljivo i održivo rješenje za vojnu imovinu, oko čega se isto kao i oko ostale državne imovine, također, spore politički predstavnici Srba i Bošnjaka.
Knjiženje vojne imovine na državu, odnosno Ministarstvo obrane BiH predmet je dugogodišnjeg spora, uključujući i sudskog i jedan je od uvjeta koje je Sjevernoatlantski savez (NATO) postavio pred BiH kako bi ušla u Akcijski plan za članstvo (MAP).
Brčko distrikt BiH je zasebna administrativna jedinica u BiH definirana kao kondominij, odnosno teritorij koji je pod suverenitetom BiH, ali koji ima svoju vladu (odjeljenja) na čelu s gradonačelnikom, skupštinu, sudstvo kao i zakone.
Jedna od specifičnosti je da, dok Brčko ne pripada ni RS-u ni Federaciji BiH, njegovi stanovnici jedini u BiH imaju u ličnim dokumentima upisano i državljanstvo jednog ili drugog entiteta, jer na općim izborima glasaju ili za srpskog člana Predsjedništva BiH koji po Ustavu BiH dolazi iz Republike Srpske ili za bošnjačkog ili hrvatskog člana koji se bira u Federaciji BiH.
Upravo treći cilj koji vlasti BiH moraju ispuniti prije zatvaranja OHR-a je potpuna provedba Konačne odluke za Brčko.
Četvrti cilj je fiskalna održivost BiH, dok je peti cilj definiran kao “zaživljavanje vladavine prava”, a koje podrazumijeva usvajanje Državne strategije za ratne zločine, donošenje Zakona o strancima i azilu i usvajanje Državne strategije za reformu sektora pravosuđa. Osim ovih pet ciljeva tu su i dva uvjeta.
Jedan je potpisivanje Sporazuma o stabilizaciju i pridruživanje s Evropskom unijom, koji je ispunjen, a BiH je predala i zahtjev za članstvo u EU, odgovorila na Upitnik Evropske komisije i dobila mišljenje (avis). Posljednji uvjet je pozitivna procjena situacije u BiH koju bi trebao dati Upravni odbor Vijeća za provedbu mira i koja će biti zasnovana na punom poštivanju Daytonskoga mirovnog sporazuma, odnosno da se s tim slože sve zemlje članice Upravnog odbora, o čemu 25 godina nakon rata i osnivanja OHR-a nema konsenzusa.
Parlamentarna skupština Vijeća Evrope, najstarije evropske organizacije sa sjedištem u Strasbourgu koja obuhvaća 47 država članica i sve zemlje kontinenta osim Bjelorusije, još je 2004. godine ocijenila da je “ključni cilj članstva Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope bio promicanje domaće odgovornosti za reforme”.
“Skupština primjećuje da se smanjio broj nametnutih zakona i broj domaćih dužnosnika koje je Visoki predstavnik smijenio i potiče visokog predstavnika da nastavi s tim trendom, a posebno da zaustavi praksu uklanjanja dužnosnika, uključujući suce i izabrane predstavnike”, navodi se, između ostalog, u toj rezoluciji.
Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji 15. februara 2016. godine.
U mišljenju (avis) Evropske komisije o tom zahtjevu iz maja 2019. se među 14 tačaka navodi i da “ovakva ekstenzivna međunarodna supervizija u principu nije u skladu sa suverenitetom Bosne i Hercegovine, a time ni s članstvom u EU”.
