Svijet

Skoro je 100 dana rata: Ukrajinski komandanti suočeni s izborom kojeg se svi groze, a Putin provodi taktiku parnog valjka

Nakon gotovo 100 dana rata ruska ofanziva u Ukrajini konačno počinje izgledati koherentnije, ako ne još strateški mudro ili održivo. Ruske snage osigurale su kopneni most između regije Donbas i Krima koji će Ukrajincima biti teško osloboditi — iako je Rusima jednako teško to zadržati, piše za The Times Michael Clarke, bivši glavni direktor Royal United Services Institute. I nakon ponižavajućih poraza oko Kijeva i izvan sjevernih gradova, Kremlj se otvoreno obavezao na osvajanje cijele regije Donbas — Luganske i Donjecke oblasti — gdje tvrdi, unatoč svim suprotnim dokazima, da je etnički Rus Ukrajinci moraju biti zaštićeni od nacista u Kijevu.

Ukrajinske oružane snage provele su vanredno uspješnu dinamičnu odbranu tokom ovog vremena, ne držeći statične linije, već pogađajući ruske snage na njihovim tačkama najveće ranjivosti i protunapadajući ih kada i gdje je to stvarno bilo važno, poput aerodroma Hostomel u blizini Kijeva, izvan grada Nikolajev (vrata Odese), ili preko ruskih komunikacijskih linija sjeverno od Harkova.

Putinova taktika parnog valjka

Fotografski potvrđeni gubici opreme za obje strane potcjenjuju stvarni razmjer njihovih gubitaka, ali ipak govore dramatičnu priču. Gubici ruske opreme sada premašuju više od 4.000 komada značajnog kompleta, uključujući preko 700 tenkova i 400 oklopnih borbenih vozila. Odgovarajući, potvrđeni, gubici Ukrajine trenutno su manji od 1.100 jedinica, uključujući manje od 180 tenkova i oko 82 oklopna borbena vozila.

Gubici ruske vojske do danas se minimalno procjenjuju na 15.000 mrtvih — a prema nekim brojkama mnogo veći i između 45.000 i 60.000 ranjenih. To je više od trećine izvornih snaga koje je Rusija angažirala.

Gubici ukrajinske vojske posljednjih sedmica rastu brže, a sada se općenito vjeruje da su oko 60 posto ruskog nivoa - iako su u ukrajinskom slučaju ionako održiviji (o čemu kasnije). Prema svim raspoloživim mjerama, jasno je da je Ukrajina dosad pobjeđivala u borbi za opstanak protiv agresivnog susjeda deset puta većeg.

Ali u protekloj sedmici ton trijumfalnog prkosa Kijeva potamnio je jer nastoji upravljati očekivanjima. Njegove snage sada se suočavaju s ruskom taktikom parnog valjka u Donbasu. Nakon sporog ruskog jačanja, borba konačno stavlja maksimalan pritisak na ukrajinske snage u kampanji u kojoj se njihova dinamična odbrana prebacuje na nešto grublje, konvencionalnije i brutalnije.

Sada pod isključivom komandom generala Aleksandra Dvornikova, Rusi su naučili barem koncentrirati svoje slabe snage u mnogo manjim geografskim područjima kako bi stvorili nadmoćnu vatrenu moć i formacije oklopnih trupa u ograničenim operacijama "zagrizi i zadrži" diljem Luganska - manjim od dvije Donbasske oblasti.

Nakon što su prije nekoliko sedmica opkolile grad Severodonjeck s tri strane, čini se da su ruske snage sada vrlo blizu zatvaranja okruženja s četvrte strane, gdje Ukrajinci pokušavaju zadržati otvorenu liniju opskrbe široku jedva deset milja dok se zamka zatvara oko njih.

Čini se i da su ruske snage konačno blizu prelaska rijeke Siverskyi Donets kako bi se spojile sa svojim suborcima koji se polako kreću sjeverno od Popasne i južno od Lymana.

Vjerovatno pokušavaju stvoriti veće potencijalno okruženje od oko četiri ukrajinske brigade - oko 20.000 ljudi i opreme - koje se nalaze zapadno od rijeke Siverski Donets. Ako se ove ruske snage spoje iza ukrajinskih brigada, mogu ih uhvatiti u zamku uz rijeku, uhvatiti ih između sebe i, nadaju se, napredovati ruske snage koje dolaze zapadno od Severodonjecka.

Kritičan trenutak

Ukrajinski komandanti suočeni su s vrstom izbora od kojeg se svi zapovjednici groze — nastaviti borbu u Severodonjecku, što također znači držati otvoren džep koji se razvija oko njihove četiri brigade zapadno od Siverskyi Donets — i riskirati da ih sve izgube — ili pak odustati od ovog posljednjeg držanja prsta u Lugansku i povlačeći se prema zapadu do svojih obrambenih linija na uzvisini istočno od Kramatorska i Slavjanska.

Za to se ima šta reći u strateškom smislu, zauzimajući visoko mjesto ispred dva grada koja još uvijek drže ključ dominacije ostatkom Donbasa. Rusija bi mogla osvojiti Lugansk. Ali neće “osvojiti Donbas” sve dok ne zauzme i veću oblast Donjeck. Severodonjeck je možda posljednji grad Ukrajinaca u Lugansku, ali Kramatorsk i Slovjansk su strateški važniji.

To je mračan izbor, ali mogao bi ići u korist Ukrajine ako se ruske snage udare u Lugansk, a zatim se bore do zastoja ispred Kramatorska i Slavjanska - što je znatno manje od preformuliranih i eksplicitno navedenih ciljeva Kremlja u Donbasu.

Predsjedniku Vladimiru Putinu potreban je brz vojni rezultat u Ukrajini i bit će svjestan kao i svi da će se i broj vojnika i oružje početi računati protiv ruskih snaga ako se rat oduži.

S vojskom zapadnog stila i kadrom rezervista prekaljenih u borbi, Ukrajinci će uskoro imati oko 400.000 vojnika koje će staviti na teren, uz podršku još 600.000 obuka i integraciju sa snagama teritorijalne obrane za koje Kijev kaže da bi, vjerojatno, mogle postići miliona pod oružjem.

Uz posljednju pomoć predsjednika Joea Bidena da će uložiti 40 milijardi dolara (32 milijarde funti) u ukrajinske ratne napore - deset puta više od dosadašnje pomoći SAD - postoje sva očekivanja da će zapadne zalihe oružja nastaviti pritjecati u Ukrajinu u doglednoj budućnosti.

Promjena zamaha

Osim ako Putin ne proglasi neku značajnu mjeru nacionalne mobilizacije, ruska stalna mirnodopska vojska od 280.000 ljudi već je u punoj snazi, zaranja u svoje starije zalihe opreme i pretražuje svijet u potrazi za komponentama oružja dok njezine tvornice oružja trpe posljedice međunarodnih sankcija. Prema sadašnjim trendovima, ruske snage bit će nadjačane i brojčano nadjačane do jeseni. I sve nove kohorte ruskih ročnika za povećanje broja neće se pojaviti na bojnom polju sve dok ne prođu dva mjeseca osnovne obuke i pet do šest mjeseci specijalističke obuke.

Veliko stradanje civila

Ako Ukrajinci mogu spriječiti Putina da postigne neku brzu pobjedu — vjerovatno praćenu mirovnom ponudom i pritiskom na Evropljane da se oslone na Kijev da je prihvate — ako mogu nekako razvodniti trenutni uspjeh Rusije i nastaviti dalje u jesen, onda će čini se da smatraju da rat može preokrenuti u njihovu korist. Kijev uporno govori o ponovnom osvajanju teritorija koji je okupiran od februara, a možda čak i nešto od toga zauzetog 2014. S te pozicije snage, kaže Kijev, spreman je pregovarati s Kremljom o bilo kojem broju pitanja.

Takve nade, međutim, ovise o sposobnosti ukrajinskih snaga da provedu niz strateških ofanziva, možda negdje u jesen. Ali uspješne obrambene operacije - koliko god bile protunapadne i dinamične - ne evoluiraju prirodno u glavne ofenzivne strategije bez velike reorganizacije i restrukturiranja.

Napad je teži od odbrane

Kako bi krenule u stratešku ofanzivu, ukrajinske snage bi morale izgraditi svoju artiljeriju koju opskrbljuje zapad kako bi se suprotstavili, i učinkovito nadmašili, neprijateljska artiljerija na koju ruske snage pridaju toliki naglasak kada se bore. Konkretno, Ukrajinci trebaju daleko više zapadnih višestrukih raketnih sistema (MLRS) s dometima od nekih 180 milja. MLRS je artiljerijska tehnologija "naprijed" modernih kopnenih ofanziva. Morali bi restrukturirati svoje borbene formacije i dati veći prioritet oklopnim jedinicama. Morali bi upotrijebiti raspršenost i fleksibilnost svojih trenutnih pješačkih formacija kako bi izbjegli ruske raketne napade na bilo koju koncentraciju trupa, ali tada bi imali dovoljno zaštićene mobilnosti da brzo i odlučno masiraju nadmoćnu silu na ključnim točkama proboja, probijajući naprijed u operacijama kombiniranih oružja (koje, za razliku od Rusa, ukrajinske snage pokazale su se sposobnima za, doduše, na manje, obrambene operacije).

Trebalo bi im kako bi zadržali svoj robustan sustav zapovijedanja i upravljanja, mijenjajući prevladavajući način razmišljanja o vojnom zapovjedništvu s 'nacionalne obrane' na 'strateški napad' i 'oslobođenje'.

Iznad svega, kako su ruske snage otkrile za svoju cijenu, ofanzivne kopnene operacije su izuzetno teške bez zračne nadmoći. Ukrajinski kopneni sistemi protuzračne odbrane i preživjele zračne snage izuzetno su dobro uskratile učinkovitu zračnu nadmoć Rusima. Ali uskratiti kontrolu zračnog prostora neprijatelju i uspostaviti je za sebe, dva su različita zadatka. Ukrajinci bi trebali mnogo više projektila i aviona - da ne spominjemo pilote - ako žele uspostaviti zračnu nadmoć na jugu i istoku svoje zemlje kada se toliko ruskih zračnih baza i mobilnih projektila nalazi blizu granice. Za sada bi zahtjevi za nadmoći u zraku mogli biti Ahilova peta ukrajinskih ambicija da povrate teritorij koji su izgubili u Donbasu.

Za Ukrajince, kratkoročni cilj mora biti zadržati neki značajan dio Donbasa protiv trenutne ruske ofanzive. Opet imaju dobre šanse da se bore protiv Rusa do mrtve tačke. Ali nakon toga, opcije Kijeva počinju izgledati strateški dvosmislene. Da su mogli lako izbaciti Ruse iz svoje zemlje, sigurno bi to učinili, a zapadne sile će ih navijati za to. Ali napadna akcija nije tako jednostavna. A Putin bi na kraju mogao mobilizirati dovoljno snaga da zajamči zastoj dok se do tada drži teritorija koje okupira. Pritisak bi bio na Kijev - svakako od strane nekih evropskih sila - da smiri i smiri agresiju - još jednom, samo još jednom.