U raspravi o modelima rješavanja ukrajinske krize i ruskim zahtjevima za sigurnosnim jamstvima neprestano se spominje nekoliko sporazuma. Moskva tvrdi da se NATO i Sjedinjene Američke Države ne pridržavaju načela iza kojih su stavili potpis.
Obje strane se pozivaju na Helsinški završni akt iz 1975. godine, prenosi "Jutarnji list".
Koji je rezultat Helsinške konferencije?
Kako tumači mrežno izdanje enciklopedije, “Helsinška konferencija bila je vrhunac politike detanta između SAD-a i SSSR-a te između njihovih saveznika, koji su potpisivanjem Helsinškog završnog akta (1. VIII. 1975) pristali na načela međudržavnih odnosa koja naglašavaju: poštovanje suvereniteta, nepovrjedivost granica i teritorijalnog integriteta država, suzdržavanje od primjene sile i mirno rješavanje sporova, nemiješanje u unutarnja pitanja država, poštivanje osnovnih ljudskih prava i prava naroda na samoodređenje, razvijanje međudržavne suradnje i ispunjavanje međunarodno-pravnih obveza.”
Temeljni je to dokument kojim je stvorena nova sigurnosna arhitektura Evrope koja se zrcali u Organizaciji za Evropsku sigurnost i saradnju (OESS). Unatoč kreiranju platforme za traženje rješenja, SAD je nastavio, dolaskom na vlast Ronalda Reagana 1981. godine, bilateralne pregovore sa Sovjetskim Savezom i o pitanjima Evrope.
Raspad SSSR-a i novi problemi
Pariška povelja za novu Evropu iz novembra 1990. godine afirmirat će stajališta Helsinkija u sklopu Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, prethodnice OESS-a. Na taj se dokument Rusija ne referira.
Postojeći sigurnosni sustav doživio je ozbiljan udarac u decembru 1991. godine raspadom Sovjetskog Saveza i formiranjem samostalnih država od bivših republika. Ukrajina je tako u trenutku postala trećom nuklearnom silom svijeta. Moskva i Washington se slažu da se nuklearno oružje ne bi smjelo širiti na druge države, najradije bi da su ostali jedinim posjednicima atomskih bombi.
Pa su pokrenuli operaciju prebacivanja nuklearnog naoružanja pod rusku kontrolu. Ukrajina je tražila jamstva pa je proces završio potpisivanjem Budimpeštanskog memoranduma 1994. godine. Potpisnici su Ukrajina, Ruska Federacija, Ujedinjena Kraljevina i SAD. Moskva taj dokument ne spominje niti u jednom pismenom prijedlogu, a umješno ga izbjegavaju i u nastupima svi politički predstavnici. Razumljivo, jer Članak 1 navodi da potpisnici poštuju (engl. respect) neovisnost, suverenitet i postojeće granice Ukrajine. Ruska aneksija Krima flagrantno je kršenje potpisanog.
Nedvojbeno je da je bilo usmenih obećanja Sovjetskom Savezu da neće biti širenja Sjevernoatlantskog saveza prema istoku, ali to se zbivalo u geopolitičkim okolnostima postojanja SSSR-a. Primarni je cilj bio osigurati ujedinjenje Njemačke i ostanak takve Njemačke u NATO-u.
Nakon raspada SSSR-a promijenila se politička karta Europe i granice države kojoj je Moskva glavni grad, sada Ruska Federacija, pomakle su se na istok. Što je dovelo do potpisivanja Osnivačkog akta u uzajamnim odnosima, suradnji i sigurnosti NATO i Ruske Federacije u Parizu 1997. godine.
Na što se tačno Kremlj referira
U tom dokumentu se na početku prvog poglavlja, Načela, nalazi rečenica: “Polazeći od načela da je sigurnost svih država u euroatlantskoj zajednici nedjeljiva (indivisible)”.
To je tačka na kojoj će Moskva graditi tezu da je sigurnost jedne zemlje ne smije ići na štetu sigurnosti druge. Indikativno je da se pritom ne referiraju na ovaj dokument, nego na dva kasnije, deklaracije iz Istanbula (1999.) i Astane (2010.).
Zato što su ova dva posljednja nastala u sklopu OESS-a pa se odnose i na nečlanice NATO, dakle i Ukrajinu. A i zbog sljedećeg navoda: “S ciljem stvaranja zajedničkog prostora sigurnosti i stabilnosti u Europi, bez linija podjele ili sfera utjecaja koje bi ograničavale suverenitet ikoje države.”
Tačka spora, na koju se Moskva ne poziva u dokumentima, ali ju stalno navodi u kuloarima, druga je stavka četvrtog poglavlja “Političko vojna pitanja”. Članice NATO ondje ponavljaju da nemaju nakane, plana niti razloga razmjestiti nuklearno oružje na teritorij novih članica.
Moskva smatra da su proturaketne baze u Rumuniji i Poljskoj kršenje sporazuma. Nove članice, dakle, nisu upitne. NATO i Rusija su tada pristali razviti mjere koje bi spriječile bilo kakvo potencijalno prijeteće grupiranje konvencionalnih snaga u dogovorenim područjima Evrope, uključujući Srednju i Istočnu Evropu.
Savez će kolektivnu obranu ostvarivati prije svega interoperabilnošću, integracijom i sposobnošću za pojačanjem, a ne dodatnim trajnim raspoređivanjem supstancijalnih borbenih snaga; infrastruktura treba biti primjerena navedenim ciljevima.
Zbog čega se misije u Poljskoj i na Baltiku tretiraju rotirajućim. Rusija, razumljivo, bježi od ovog ugovora zbog vojske uz ukrajinsku granicu. Ali traži da se vojna infrastruktura Saveza vrati na razdoblje prije potpisivanja ovog sporazuma potvrđujući tako da iz dokumenata bira što joj odgovara.
I zato kad se poziva na nedjeljivu sigurnost, ne referira se na bilateralni dokument potpisan s NATO-m, nego ide prema OESS-u. Istanbulski dokument iz 1999. navodi da će “pridonijeti formiranju zajedničkog i nedjeljivog prostora sigurnosti” kasnije prelazeći u “koncept sveobuhvatne i nedjeljive sigurnosti”.
Nema definicije
Rusija je u utorak, 1. februara, poslala upit članicama NATO-a i OESS-a kako definiraju “nedjeljivu sigurnost”. Jer, definicije nema.
U Helsinškom završnom aktu se navodi “nedjeljivost sigurnosti u Evropi”, a kasnija tumačenja, u okviru OESS-a, govore o sigurnosti svake države neraskidivo povezanom sa sigurnošću svake druge države.
Dokument iz Astane donosi nešto precizniju definiciju, navodeći da su potpisnice “predane konceptu, pokrenutom u Završnom aktu, sveobuhvatne, kooperativne, jednake i nedjeljive sigurnosti što se odnosi na očuvanje mira i poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i povezuje ekonomsku i suradnju u zaštiti okoliša s miroljubivim međudržavnim odnosima".
Zapad je napravio problem s proturaketnim bazama u Rumuniji i Poljskoj, još jedna pogrešna politika američkog predsjednika Busha sina.
Ali, Rusija je brutalno prekršila niz drugih sporazuma aneksijom Krima. Tako da je, s međunarodno pravne točke gledišta, situacija jasna: Rusija traži legaliziranje svojih nedjela.
I to bi se moglo srušiti bez ikakvog problema kad bi svijetom upravljalo međunarodno pravo. Ne upravlja. Upravlja politika. I zato je potrebno nastaviti pregovore s Rusijom o njezinim zahtjevima, sada reduciranim odgovorima SAD-a i NATO-a. I nadati se najboljem rješenju.
