Region

Srpski novinar poslao poruku Fati Orlović: Ništa ne rađa kao zemlja natopljena krvlju…

Fata Orlović je nakon 25 godina čekanja konačno i dočekala da se bespravno sagrađena pravoslavna crkva ukloni iz njene avlije. Pobjeda je to stare nane koja nije podlegla pritiscima niti novcu te je istrajala do samog kraja tražeći pravdu.

Ipak, mnogi u Srbiji i RS -u osuđuju uklanjanje crkve, te na najpodlije načine pokušavaju ženu koja je izgubila gotovo čitavu porodicu u posljednjem ratu i kojoj je učinjena ogromna nepravda predstaviti kao zločinca.

Bljutavo odvratne reakcije na pobjedu starice kojoj su četnici pobili cijelu familiju, pa joj onda još sagradili crkvu u avliji nikako ne mogu da svare. Ne svi, ali većina.

Jedan od takvih pokušaja je i ovaj srpskog novinara Mihaila Medenice čiji tekst prenosimo u cijelosti, bez izmjena:

JEL CRNJA TA KAFA OD CRNINE SRPKINJE 

Velite, baka Fato, da ste jutros popili najslađu kafu u minulih trideset godina baš na ruševinama crkve Svetog Jovana Krstitelja, podignutu na Vašem imanju u Konjević polju, opština Bratunac, u Republici Srpskoj.

Nazdravlje Vam i spasenje bila kafa, zaista.

Komšije su podvriskivale, ciktale, pevale, aplaudirale kada je i zvonik pao, a Vi ste popili kafu…

Meraklijsku.

U jauku pale svetinje.

Pobednički jer zaista ste pobedili - sebe!

Ako ste se dobrim borili protiv nepravde čemu “najslađa kafa” nad svetinjom u ropcu..?

Ako je već bila ta kafa najslađa onda se niste borili protiv nepravde no ste je ispili u slavu zla, jer pala je svetinja a čija god da je može li čovek sesti na oltarski odar i “popiti najslađu kafu…”?

Nečovek može.

O čemu ste razmiljali dok ste je meračili, baka Fato?

O srpskim majkama u crnini dok tuže i nariču nad kamenjarima i omarima, jer grobova nema…

Nema ih, baka Fato, preklao je junak Vaše pravde, Naser Orić, humke gde nije bilo vratova…

Zatravilo i zakorovilo sve poviše Konjević polja.

Bilo nekad nekih sela, nekog naroda, nekih slava, nekih pesama, nekih dimnjaka, neke krvi…

Ništa ne rađa ko zemlja natopljena krvlju…

Prezrela korovišta, ognjišta, crkvišta, groblja, zaborav, vidici uz “najslađu kafu”…

Jel ostao gutljaj za duše šuma što su im grane još povijene do zemlje..?

Toliko šume a opet je manjkalo grana za sve obešene i rasčereče…

Merak je ta “najslađa kafa”, ništa do tišine…

A, rodilo tišine, mašala, zanavek zaćutala onolika grla i raspeća na končićima pod njima.

Žalite li ih, baka Fato?!

Otpijate li i za duše- duša tih?!

Jeste li i pred prokletu zver Orića stali kao pred zvonik i podviknuli: “Ne dam!”?

Ne dam ti, Nasere, komšija?!

“Ne dam ih, u kuće sam im išla na slave, rođenja, sahrane…”?!

“Ne dam da siluješ majku pred mrtvom kćeri!”

“Ne dam tu glavu, u svatovima sam joj bila…”!

“Ne dam te oči, znam ih kad su progledale…”!

“Ne dam tu staricu o klin, na mobe mi je dolazila…”!

“Ne dam ta sela više Konjević polja, u šta ću, sirota, gledati dok ispijam kafu..?”

“Najslađu”.

Ništa ne rađa ko zemlja natopljena krvlju.

Srpskom.

Rodilo, mašala, svud kud pogledate, baka Fato, jel da?

Rodilo tišine, trna i korovišta.

Povile se šume.

Jel crnja ta kafa od crnine Srpkinjine?

One što kamen imenom sina doziva…

Ne mari, to je samo Srpkinja, pretekla čakiji al neće zaboravu.

Neka ste dočekali pravdu, baka Fato.

Neka je “najslađe kafe”, nazdravlje Vam bila, zaista!

Miriše li na pravdu ili spaljena srpska sela..?

Neka je vriske i seira nad odrom oltara i zvonika, možda zaćuti tišina..?

Tišina zakorovljenih brda, no šta ćete s tišinom u Vama?!

Svakome od vas koji je slavio raspinjanje crkve a ćutao kad su gore povile grane…

Kada je Srblje dozivalo u pomoć a vi ćutali, da ne pokipe kafe…

One najslađe, meraklijske, zakuvane na ognju spaljene kolevke…