Šta me nervira u Sarajevu (III). Poetika stočnih vagona

1261

Pretpostavimo da ste u Sarajevo pali iz rejona Marsa i želite da u nekoliko sati ili dana izvidite gdje ste vi to, na šta ste nabasali.

Najučinkovitije se poslužiti oprobanom recepturom testiranja sređenosti i prosječne kvalitete života neke urbane sredine – zavirivanjem u vozila javnog gradskog saobraćaja.

Kada dođete u Minhen, ne morate vi tamo puno proboraviti. Dovoljno je samo da se upoznate s Bahnovima, svejedno da li je to “U” ili je “S” – sve će vam biti jasno, znat ćete gdje ste dospjeli. Ne mora od presudne važnosti biti ni to da li ima negdje neki transparentno raspoređen papirić, niti informacija kada je zadnji put neko pljunuo na ulicu ili ostavio hljeb pored hajfiša. O kabastom otpadu nećemo.

Sarajevo je lijep grad, nema šta. Hajde raskrsnica civilizacija i to, ali takav mu je geografski položaj da je teško ne povjerovati da se on prosječnom turisti ne dopada.

Recimo, Bilbao je sličan. Malo-malo pa u brdo zavije, umjetnosti na svakom koraku, no sumnjamo da je gradski saobraćaj tamo na nivou sarajevskog. Ko živi u Sarajevu i mora se truckati trolejbusom da bi se bavio svojom životnom djelatnošću, ili se prevezao od tačke A do tačke B, bolje mu je da je biti dva dana turista u Bilbau, nego čitav život bez bicikla (ili u najgorem slučaju automobila) na evropskom raskrižju istoka i zapada.

Red vožnje trolejbusa

Na naslovnoj fotografiji za ovaj tekst glava nije dobro centrirana, no ni to ne bi bio problem da njena veličina ne sakriva drugi trolejbus. Eno ga dole na semaforu, nema 30 metara udaljenosti od trolejbusa koji se vidi na fotografiji (reći će ljudstvo – slici).

U Sarajevu je prečest slučaj da između dva trolejbusa možete pregledati epizodu omiljene serije na Netflixu, ili razbaciti pasijans ako ste ratna generacija koja ga je upražnjavala pod kandilom, i to dvije-tri partije. Još češći slučaj, a to se obično prema svim propisima i protokolu Marfijevog zakona dešava kada vama trolejbus ne treba nego ili pješačite ili zdušno pijete kafu na potezu trolejbuske linije, da idu dva svojevrsna stočna vagona jedan za drugim u razmaku od pola minute.

To da vidi marsovac vjerovatno bi trljao oči i pitao se je li on budala ili je još veća ovaj vozač drugog trolejbusa, ako je već neki strateški planer toliko lud pa je naredio, ucrtao u red vožnje da ovaj drugi prvog prati u stopu.

Jedino pozitivno u tome je da je interval ipak dovoljno dug da ovaj stražnji ne udari prednjeg, pa još uvijek nije zabilježeno da se desio sudar dvaju trolejbusa, kao što je zabilježen sličan eksces kucnuća tramvaja.

Gustoća ispunjenosti trolejbuskog prostora

Red vožnje i broj vozila, logično, uvjetuju da ta nerijetko ohrndala vozila iz predratne historije, s brzopoteznim otvaranjem i zatvaranjem vrata uz zvuk za dobiti fraz, djeluju poput vagona za stoku. Kroz tu prizmu ne treba kuditi ljude, građane, malograđane i seljake koji koriste javni prevoz – po tom pitanju oni ništa nisu krivi.

Oni snose krivicu isključivo za sopstveno ponašanje koje možda i najbolje oslikava društvenu zbilju. U trolejbusima je sadržano prosječno stanovništvo. Tamo su oni sa sredine gausove krivulje, bez velike statističke pogreške. Neće tamo ministar. Hoće u Nizozemskoj, tamo će i s biciklom na posao, nego su tu u najvećem broju penzioneri i đaci kod kojih još nije proradio smisao za estetiku, niti se razvila uljudnost. Pa to zviždi, skače, najčešće urla…

Kada je špica, glave su u trolejbusu ravnomjerno raspoređene na 15-20 centimetara, dodir uho o uho stvara iluziju da ste prislonili školjku blizu svog instrumenta za čulo sluha, pa najrazonvrsnije intimne priče do svijesti dopiru prohodno i munjevito.

Bio je nekad odraz nekulture i papanluka da se jede u trolejbusu i priča na telefon, ali to je danas nezaobilazni dio kolorita.

Unutrašnja temperatura

U Sarajevu se posljednjih godina nakotilo desetine doniranih vozila gradskog prijevoza, pa i trolejbusa. Prednjačio je Japan u donacijama, ali i iz Njemačke i zapadne Evrope stizale su Trole. Zajedničko za sva ta vozila je da u njima ne postoji nijedan prozor čije se staklo može spustiti ili pomjeriti ustranu, kao što je slučaj u tramvajima, nego jedino možeš poneki otvoriti “na kant”.

To u ljetnim danima stvara konglomerat miomirisa koji u kombinaciji sa orošenim čelima i nakvašenim potpazušnim jamama doprinosi užarenoj atmosferi na rubu incidenta, što u suštini može također poslužiti za treniranje sabura.

Najgore što ti najistreniraniji u saburu kasnije bivaju dovedeni do ruba, pa kad tad zaplate ili oni ili neko drugi, ali to je sad već sad pitanje temperamenta i načina kako na koji način ko reagira. A pošto nije ovo katedra za psihijatriju nećemo o tome.

Možda je naivan i po prirodi muhanat čovjek koji pomisli, hajde dobro, dobili ste te trolejbuse takve kakvi su, nisu klimatizirani, ali da i pored rušilačkog mentaliteta koji nas krasi, nikome nikad iz te firme nije naumpalo da razbije neki prozor i modificira ga – e, to ovome piskaralu baš ne ide u glavu.