Svijet

Šta se dešavalo iza kulisa: ‘Ovakav NATO nema smisla! Orban i Erdogan ga ismijavaju, a ostali se skrivaju pod štitom SAD‘

Na samitu NATO-a ovog četvrtka u Madridu, kojeg su lideri zapadnih zemalja proglasili historijskim, frcali su superlativi, a glavni sekretar Jens Stoltenberg sastanak je nazvao transformativnim i dalekosežnim, predviđajući da će odluke koje su donesene “osigurati da Savez očuva mir, prevenira sukobe i zaštiti naše građane i naše vrijednosti”, piše Politico u tekstu znakovitog naslova “Da bi spasili NATO, treba ga uništiti”.

No, iza te idile međusobnog tapšanja po ramenima i hvaljenja, moglo se, kako ocjenjuju u Politicu, vidjeti da je zajedništvo saveza možda dugo čitav kilometar, no duboko svega centimetar te da kolektivni osjećaj smisla postojanja NATO-a varira između 30 zemalja članica.

To što su vođe Rusiju, koja ugrožava Evropu barem od 2007., proglasile “najznačajnijom i direktnom prijetnjom” sigurnosti, miru i stabilnosti euroatlantske regije više je isticanje očitoga nego što je naznaka velike strategije, ocjenjuju u Politicu.

Privlačenje Švedske i Finske u Savez, koje je Stoltenberg proglasio postignućem, više je rezultat nečega što bi se pristojno moglo nazvati ucjenom od strane Recepa Tayyipa Erdoğana nego uspješne visoke diplomacije s ciljem međusobnog pomaganja u obrani, pišu u Politicu, navodeći da je turski predsjednik te dvije države držao “za taoce” kako bi od SAD-a dobio ono što je želio, nove avione F-16.

Takve makinacije i dogovori ispod stola čine to da NATO djeluje više kao reket za pružanje zaštite nego zajednica koja dijeli iste vrijednosti, piše Politico, pitajući se može li se uopće računati da bi Turska poslala svoju vojsku u slušaju da dođe do ruske invazije na baltičke zemlje. Njihov odgovor je teško.

U Politicu navode da članstvo Erdoğana i Viktora Orbána u Savezu ne potkopava samo tvrdnje NATO-a da se radi o zajednicu koja dijeli liberalne vrijednosti, već ih i ismijava, a oni nisu jedini koji potkopavaju NATO-ov legitimitet.

Do ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače, Francuska i Njemačka još uvijek su fantazirale o “strateškoj autonomiji”, odnosno oslobađanju od američkog utjecaja i preuzimanju brige Evropljana o vlastitoj sigurnosti. Kako pišu u Politicu, samo koju sedmicu prije invazije, prominentni njemački političari, uključujući ministricu vanjskih poslova Annalenu Baerbock, zahtijevali su od SAD-a da s njemačkog teritorija povuče sve nuklearne bojeve glave. Napad na Ukrajinu doveo je do toga da su njemački političari, koji su godinama ignorirali apele Washingtona da prestanu držati na dijeti njemačku vojsku i počnu doprinositi vojnom Savezu, preko noći postali veliki zagovornici NATO-a.

Ta nova predanost NATO-u, ocjenjuju u Politicu, rezultat je straha, a ne uvjerenja, i ljepilo koje povezuje Savez nije jedinstvo vizije, već instinkt članica da se sakriju pod američki nuklearni štit. To nije dovoljno da bi Savez održao zajedništvo, pogotovo zato što Washington počinje sumnjati da ostali članovi žele njima prepustiti najteži posao.

Reakcija na rusku invaziju na Ukrajinu, koja je najveća prijetnja za slobodni svijet nakon Drugog svjetskog rata, nije bila ujednačena među zemljama članicama NATO-a – dok su neke, poput Poljske, baltičkih zemalja, SAD-a i Velike Britanije vrlo darežljive s vojnom pomoći i podrškom, druge nisu ni približno toliko predane naoružavanju ukrajinske vojske. Dobar dio evropske javnosti podijeljen je oko toga koliko daleko treba ići u suprotstavljanju Vladimiru Putinu, djelomično zato što njihove Vlade nisu usuglašene oko stepena ugroženosti cijelog kontinenta od strane Rusije.

Ako Ukrajina nastavi gubiti teritorij i ljudske živote jer joj nedostaju sredstva za odbranu, ocjenjuju u Politicu, krivnja će ležati na NATO-u.

SAD na obranu troši 3,5 posto BDP-a, više nego dvostruko od nekih članica NATO-a, a nakon terora predsjednika Donalda Trumpa, koji je prijetio povlačenjem iz Saveza, njegov nasljednik Joe Biden promijenio je smjer i sada najavljuje veću vojnu prisutnost Amerike na europskom kontinentu. No, kako pišu u Politicu, nema nikakve garancije da bi neki budući predsjednik SAD-a mogao nastaviti s Bidenovom politikom prema Savezu.

To ne znači da će se SAD povući iz NATO-a, ocjenjuju u Politicu, no zbog vlastitih problema s Kinom, moglo bi značiti da će manje brige voditi o stanju u Evropi. Zbog toga NATO, kako predlaže Politico, treba provesti radikalnu reformu, prestati se oslanjati isključivo na SAD i potjerati iz Saveza zemlje članice koje ne poštuju osnovne demokratske norme. Jednako tako, članice koje ne ulažu dovoljno u vlastitu odbranu, pišu u Politicu, treba usmjeriti da sigurnosne garancije potraže negdje drugdje, izvan Saveza.

“U vojnim krugovima, taktika uništenja grada kako bi ga se spasilo je kontroverzna. U slučaju NATO-a, druge opcije nema”, zaključuju u Politicu.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare