Dok se rusko-ukrajinski sukob primiče pragu od šest mjeseci, Turska se pojavljuje kao glavni neopredijeljeni igrač u ovom dugotrajnom ratu, piše magazin Foreign Policy.
Ankara je uključena u sukob na više frontova, od sigurnosne saradnje s Ukrajinom, preko energetske saradnje s Rusijom, do igranja uloge diplomatskog posrednika između Kijeva i Moskve, navodi u tekstu Eugene Chausovsky, analitičar iz Instituta Newlines.
Zbog turskih diplomatskih napora isplovili su brodovi sa žitaricama iz ukrajinskih luka 1. augusta, po prvi put od početka rata.
Ovaj sve proaktivniji pristup sukobu predstavlja značajne prilike, ali i izazove za Ankaru dok nudi važne lekcije Zapadu o tome kako da se najefikasnije postavi spram Rusije.
Ankara već dugo traži načine da iskoristi stratešku poziciju na interkontinentalnom raskršću između Evrope i Azije, kao i da naglasi koncept povezanosti.
Značajne količine oružja za Ukrajinu
Funkcionalno, Turska služi kao važan tranzitni koridor za ključne resurse kao što su energenti i hrana, a ovaj je koridor dobio na značaju zbog ekonomskih i trgovinskih remećenja uzrokovanih ruskim ratom u Ukrajini.
Institucionalno, Turska je važan član sigurnosnog bloka NATO-a, ali onaj koji djeluje nezavisno, a ponekad i u suprotnosti s pozicijom američkih i evropskih partnera, uključujući odnos s neprijateljima Zapada, kao što su Rusija i Iran.
Pod vodstvom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Ankara je iskoristila oba ova oblika povezanosti da unaprijedi pozicije regionalne sile, one koja se ne uklapa niti u prozapadnjački, niti u proruski kamp.
Turska osigurava značajne količine oružja za Ukrajinu, uključujući dronove Bajraktar TB2, koji su se pokazali ključnima u pomaganju ukrajinskim snagama da napadnu ruske pozicije.
U isto vrijeme se Ankara nije pridružila sankcijama koje je Zapad uveo Rusiji u odgovoru na invaziju na Ukrajinu te je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan razgovarao o proširenju tursko-ruske energetske saradnje na sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Sočiju 5. augusta.
Čak i sada Turska služi kao kanal za neruske energetske pošiljke za Evropu preko Južnog plinskog koridora, koji Evropska unija želi proširiti kako bi imala alternativu za ruski prirodni plin.
Ankara ostaje nezamjenjiv član NATO saveza
Pa ipak, dok izbjegava pridruživanje sankcijama, Turska podržava stav NATO-a o pružanju sigurnosne podrške za Ukrajinu – čak iako je Ankara mjesecima zadržavala proširivanje ovog vojnog bloka tako da uključi Švedsku i Finsku zbog pitanja povezanih s Radničkom partijom Kurdistana (PKK) i podržavanja drugih kurdskih elemenata koje turska vlada smatra sigurnosnim prijetnjama u ovim državama.
Iako je ovaj spor provizorno riješen, on pokazuje sklonost Turske da da prioritet svojim nacionalnim interesima te spremnosti da ospori jednoglasnu podršku NATO-a ubrzanom pridruživanju Finske i Švedske ovom transatlantskom vojnom bloku.
Takav pristup bi potencijalno mogao kompromitirati percipiranu ovisnost Turske unutar NATO-a u budućnosti, ali za sada Ankara ostaje nezamjenjiv član ovog bloka.
Možda je najznačajnija uloga Turske posredovanje u vezi pitanja snabdijevanja žitaricama i hranom između Moskve i Kijeva.
Turska je, zajedno s Ujedinjenim narodima, radila na tome da ispregovara sporazum da se otključa izvoz hrane i žitarica koji su odsječeni od početka rata krajem februara, postigavši dogovor 22. jula, koji je uključivao pokretanje centra za koordinaciju isporuke žitarica u Istanbulu.
Veći dio hrane i žitarica koje izvozi Ukrajina (kao i one iz Rusije) mora proći kroz turske vode u Crnom moru i Bosforu kako bi dospio na globalna tržišta na Bliskom istoku, Africi i šire.
Turska je jedina članica NATO-a koja ima dobre odnose i s Rusijom i s Ukrajinom i stoga bi mogla garantirati siguran prolaz brodova kroz ovaj predio.
Sporazum o izvozu žitarica između Rusije i Ukrajine
Ankara je uspjela iskoristiti priliku gdje su se i Ukrajina i Rusija okoristile o saradnji (sankcije Zapada Rusiji selektivno su olabavljene kako bi se dozvolilo pošiljkama hrane da idu naprijed), dok bi polarizacija između Moskve, Kijeva i Zapada vjerovatno spriječila takvu saradnju bez posrednika koji ne zauzima stranu.
Turski pristup strateškog povezivanja je stoga proizveo znatne koristi, omogućivši Ankari ne samo da otključa ključne pošiljke hrane, već i da osnaži diplomatski status u tom procesu.
Međutim, Ankarin rad na povezivanju nije bez izazova za Tursku.
Napori Ankare da posreduje u sporazumu o izvozu žitarica između Rusije i Ukrajine uslijedili su nakon neuspjelih pokušaja Turske da ispregovara širi mirovni sporazum između Moskve i Kijeva.
Ankara je bez sumnje poboljšala prednost u vezi Moskve u euroazijskoj regiji (što se vidi po ključnoj ulozi Turske u pozicioniranju sebe kao glavnog igrača u sukobu u Nagorno-Karabahu), ali Rusija je bez sumnje spremna djelovati u suprotnosti s interesima Turske, kada smatra da joj tako odgovara, u Ukrajini, Siriji ili drugdje.
Glasnogovornik Kremlja zaprijetio je 9. augusta da će planove Turske da izgradi tvornicu dronova Bajraktar u Ukrajini učiniti predmetom takozvanbog napora na demilitarizaciji.
Balansiranje između Zapada i Moskve ima granice
U isto vrijeme uspjeh Turske u pregovorima o sporazumu o izvozu žitarica tek treba biti u potpunosti dokazan.
Iako su brodovi isplovili iz ukrajinskih luka i uplovili u turske vode, takav saobraćaj bit će veoma ograničen u prvim sedmicama i predmet izazova izvan turske kontrole.
Rusija bi, naprimjer, mogla ugroziti ovaj sporazum gađanjem luka koje smatra vojnim metama, kao što su ruske snage uradile 24 sata nakon potpisivanja ovog sporazuma, ili bi se mogla potpuno povući iz ovog sporazuma, što bi kompromitiralo sliku Turske kao posrednika i utjecajnog moćnika u euroazijskoj regiji.
Osim toga, sposobnost Ankare da balansira između Zapada i Moskve također ima granice, budući da je SAD nametnuo sankcije Turcima zbog odbrane i drugih oblika saradnje s Rusijom.
Turska strategija je ipak donijela značajne rezultate.
Sada, kada su pošiljke žitarice na putu, ukrajinski zvaničnici su proširili sporazum da uključe izvoz drugih roba, kao što su metali.
Takav napredak pruža važnu lekciju za Zapad kada je u pitanju odnos prema Rusiji.
Do sada su SAD i EU slijedili strategiju fokusiranu na sankcije i druge mjere kada je u pitanju odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu, baš kao što je Moskva odgovorila s prekidom isporuke energenata i drugim taktikama vršenja pritiska.
SAD i EU mogu se prilagoditi svojim strategijama
U suštini, i Rusija i Zapad koriste povezivost kao oružje kako bi potkopale drugu stranu, u nadi da će to dovesti do promjene ponašanja.
Mali je konstruktivni ili čak uslovni doseg s obje strane koje ekonomski ispaštaju kao rezultat.
Opipljiv utjecaj takvog pristupa nultog zbira ogleda se u naglom skoku inflacije, remećenjima u energetskom sektoru i sve većoj nesigurnosti opskrbe hranom širom svijeta – da ne spominjemo smrt i raseljenost velikog broja Ukrajinaca.
Iako je Zapad u pravu što se usprotivio Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, važno je prepoznati da višestruka strategija povezivanja koja kombinira pritisak s konstruktivnim uključivanjem po principu turskog pristupa može biti efikasnija u donošenju rezultata kada je u pitanju odnos prema Moskvi.
Ovo je nešto što SAD i EU mogu naučiti i prilagoditi svojim strategijama povezivanja kako bi ublažili najrazornije elemente rata i izgradili osnove za mir.
