Greške su možda bile greške Donalda Ramsfelda, ali prvi sekretar odbrane Georgea W. Busha je imao dar za nezaboravne fraze. Jedna od njih — „slabost je provokativna“ — objašnjava nevolju u kojoj se ponovo nalazimo zbog ratobornosti Rusije protiv Ukrajine i NATO-a, piše Bret Stephens, konzervativni američki novinar.
Hajde da rezimiramo kako smo dospjeli ovdje.
— U augustu 2008. Rusija je napala Gruziju i preuzela kontrolu nad dvije njene provincije. Bushova administracija je protestirala, ali gotovo ništa nije učinila. Nakon što je Barack Obama osvojio Bijelu kuću te jeseni, nastavio je sa "resetovanjem" sa Rusijom. Godine 2012. smanjio je nivo američkih snaga u Evropi na najniže nivoe u poslijeratnoj historiji i ismijao Mitta Romneya jer je Rusiju nazvao našom glavnom geopolitičkom prijetnjom.
— U septembru 2013. Obama se slavno povukao sa svoje crvene linije protiv Bashar Assadove upotrebe nervnog gasa u Siriji, prihvativši umjesto toga rusku ponudu posredovanja koja je trebala eliminirati Asadov hemijski arsenal. Taj arsenal nikada nije u potpunosti uništen, ali Vladimir Putin je primijetio Obaminu opipljivu nevoljkost da se uključi.
— U februaru 2014. Rusija je iskoristila „male zelene čovječuljke“ da zauzme, a zatim pripoji Krim. Obamina administracija je protestirala, ali gotovo ništa nije učinila. Rusija je tada iskoristila nemire u istočnoj Ukrajini kako bi odvojila dvije ukrajinske provincije i izazvala rat koji je trajao sedam godina i koštao više od 13.000 života. Obama je odgovorio slabim sankcijama Rusiji i upornim odbijanjem da naoruža Ukrajinu.
— Donald Trump se 2016. kandidirao za kancelariju pitajući koliko bi Amerika trebala biti spremna da brani ranjive članice NATO-a. 2017. pokušao je blokirati nove sankcije Rusiji, ali ga je Kongres efektivno odbacio. Trampova administracija je na kraju zauzela oštriji stav prema Rusiji i odobrila ograničenu prodaju oružja Ukrajini. Ali Trump je također pokušao zadržati vojnu pomoć Ukrajini za političke usluge prije nego što je razotkriven, što je dovelo do njegovog prvog opoziva.
Što nas dovodi do Joea Bidena, koji se kandidirao za funkciju obećavajući oštriji stav prema Rusiji. Bilo je sve samo to ne. U maju je njegova administracija odustala od sankcija protiv ruskog gasovoda Sjeverni tok 2 do Njemačke, koji će, kada bude operativan, povećati energetsku polugu Moskve na Evropu. Od dolaska na funkciju, administracija je učinila malo da poveća relativno mali priliv vojne pomoći Ukrajini. Suočeni s ruskom invazijom, to će biti jednako efikasno kao pokušaj gašenja šumskog požara piškinjem po njemu.
Zatim je došlo do fijaska našeg povlačenja iz Afganistana. Trenutna ukrajinska kriza je isto toliko dijete Bidenovog debakla u Afganistanu kao što je posljednja ukrajinska kriza bila dijete Obaminog debakla u Siriji.
Sada administracija udvostručuje poruku o slabosti prijeteći “masovnim posljedicama za Rusiju” ako napadne Ukrajinu, gotovo sve pod ekonomskim sankcijama. To je uvođenje noža u poslovičnu pucnjavu.
Zamislite ovaj ne tako dalekosežni scenario. Ruske snage kreću na Ukrajinu. SAD reaguju odsijecanjem Rusije od globalnog bankarskog sistema. Ali Kremlj (koji je izgradio svoje zlatne i devizne rezerve do rekordnih nivoa) ne miruje. Na sankcije odgovara prekidom isporuke gasa usred zime za Evropsku uniju — koja više od 40% svog gasa dobija iz Rusije. Zahtijeva sporazum o sigurnosti između Rusije i Evrope kao cijenu obnavljanja snabdijevanja. I to izbacuje SAD iz pregovora, barem dok Washington ne pokaže dobru volju odustajanjem od finansijskih sankcija.
Takav potez bi prisilio Washington da ili eskalira ili se ponizi - a ova administracija bi gotovo sigurno izabrala ovo drugo. To bi ispunilo Putinovu dugogodišnju ambiciju da slomi kičmu NATO-u. To bi dodatno navelo Kinu na sličan način razmišljanja o agresiji, vjerovatno protiv Tajvana.
Šta umjesto toga mogu učiniti SAD? Trebalo bi sada prekinuti razgovore s Rusijom: Nijedna zemlja ne bi trebala očekivati diplomatske nagrade od Washingtona dok prijeti uništenjem naših prijatelja. Trebali bismo započeti hitan zračni transport vojne opreme u Ukrajinu, na nivou zračnog transporta Richarda Nixona u Izrael iz 1973., uključujući malokalibarsko oružje korisno u gerilskom ratu. I trebali bismo ojačati američke snage u državama NATO-a na prvoj liniji, posebno u Poljskoj i Baltiku.
Ništa od ovoga možda neće biti dovoljno da zaustavi Rusiju od invazije, što bi bila tragedija za Ukrajince. Ali Putin igra za veće uloge u ovoj krizi - još jedan komad ukrajinske teritorije je samo sporedna nagrada.
Ono što on zaista želi je da okonča zapadnu alijansu kakvu poznajemo još od Atlantske povelje. Što se tiče SAD-a, dvije decenije dvostranačke američke slabosti pred njegovom agresijom doveli su nas do geopolitičkog debakla. Biden treba da bude čvrst prema Ukrajini kako bi spasio NATO.
