Američki predsjednik Donald Trump povukao je američke snage iz sjeverne Sirije bez konzultacija s NATO-om, iz kojeg je više puta prijetio povlačenjem. Turska, članica NATO-a, ubrzo nakon toga izvršila je invaziju na sjeveroistočnu Siriju, raselivši stotine hiljada ljudi. U razgovoru za The Economist, francuski predsjednik Emmanuel Macron je pak izrazio ozbiljne sumnje da se članak 5. NATO-a – koji proglašava da je napad na jednu državu članicu napad na sve – još uvijek u primjeni.
Par godina naprijed i evo nas na mjestu gdje sudbina Evrope ovisi o NATO-u više nego ikad od pada Sovjetskog Saveza, kaže TIME-ov dopisnik iz istočne Azije Charlie Campbell u analizi kojom otvara pitanje, je li jačanje ovog vojnog saveza dobra stvar ili NATO zaboravlja lekcije naučene u prošlosti?
Ruska invazija na Ukrajinu potaknula je "zadivljujući preporod Saveza", piše Capmbell – predstavljen je novi strateški koncept kojim je najavljeno radikalno jačanje odbrane, podizanje snaga s 40.000 na 300.000 trupa; Rusija je, potpuno očekivano, odabrana kao najznačajnija i direktna prijetnja sigurnosti saveznika, a Kina kao izvor „sistemskih izazova“; prioritetno pitanje ostaje, kako okončati rat u Ukrajini i osigurati da se takvo krvoproliće ne ponovi, a čak i historijski neutralne zemlje poput Švedske i Finske podnijele su zahtjev za pridruženje, vidjevši članak 5. kao najbolju garanciju svojoj sigurnosti i suverenitetu.
Jedan novi NATO
Ali čak i prije svega ovoga, navodi Capmbell, uloga NATO-a je rasla kako bi se uskladila s Putinovom ratobornošću. Prije nego što je Putin anektirao Krim 2014. godine, istočne članice NATO-a nisu bile domaćini stranim vojnicima. Nakon aneksije Krima pak, Latvija, Litva i Poljska su primile male borbene grupe od oko hiljadu vojnika, kako bi simbolično pokazale da će svaka ruska agresija biti i agresija protiv NATO snaga. Nakon samita u Madridu, ova simbolična odbrana prerast će u brigade koje doista mogu biti u stanju odbiti rusku invaziju. Povrh toga, osnivaju se četiri nove borbene grupe u Bugarskoj, Rumuniji, Mađarskoj i Slovačkoj, što odražava sve veći fokus na crnomorsko područje, dogovorena je pojačana isporuka oružja Ukrajini kao i radikalno povećanje izdataka za odbranu članica NATO-a.
"Malo je vjerovatno da je ruski predsjednik Vladimir Putin zamislio ovaj scenarij kada je poslao svoje tenkove u Ukrajinu", kaže Capmbell, dodajući kako je zapravo u pitanju paradoks, budući da je upravo širenje NATO-a posljednjih godina hranilo Putinovu paranoju i dalo ruskom predsjedniku izgovor za invaziju na suverenog susjeda. Odnosno, koliko god ovo eskalirajuće krvoproliće ostaje neopravdano, Putin se može pozvati na nekoliko prijeđenih crvenih linija.
"Sada, blok pod vodstvom SAD-a proširuje svoju nadležnost na obuzdavanje Kine u ponovnom nastajanju. Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland ove sedmice prvi put sudjeluju na NATO samitu kao posmatrači. To otvara rizik da se pogrešni koraci iz prošlosti mogu ponoviti: 1919. godine, nakon završetka Prvog svjetskog rata, Hitler je iskoristio njemački gnjev zbog teških reparacija nametnutih nakon Prvog svjetskog rata, kako bi opravdao svoj Treći Reich. S obzirom da Rusija sporazum o proširenju već sada naziva "destabilizirajućim", neki se pitaju riskira li sve moćniji NATO rascijepiti svijet na antagonističke frakcije?
Promjenjiva misija NATO-a
NATO je osnovan usred Hladnog rata 1949. godine od strane sjevernoameričkih i evropskih saveznika s ciljem pružanja uzajamne vojne pomoći u slučaju agresije Sovjetskog Saveza, koji je imao svoju ekvivalentnu grupu saveznika iz Varšavskog pakta. Unatoč raspadu Sovjetskog Saveza 1991. godine, NATO je opstao i prošao kroz pet faza širenja dok je bio uključen u vojne operacije na Balkanu, Bliskom istoku i Africi.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, podsjeća Capmbell, NATO i Moskva su često sarađivali. Rusija je imala ključnu ulogu u pomaganju NATO-u u pregovorima o okončanju rata u Bosni 1992-1995, a zatim se pridružila snagama za provedbu mirovnog sporazuma. Ipak, priče o tome da je Rusija odbila da njene trupe služe pod zapovjedništvom NATO-a, umjesto da se službeno rasporede pod zapovjedništvom SAD-a, je izmišljotina budući da je američki general George Joulwan bio zapovjednik za oba.
'Bila je greška odbiti ulazak Rusije u NATO'
S obzirom na razlog zbog kojeg je savez osnovan, Rusija je uvijek bila sumnjičava u pogledu širenja NATO-a - posebno u vezi s Ukrajinom. Kada je NATO 1997. godine pregovarao o prijemu Češke, Poljske i Mađarske, Rusiji je izričito rečeno da je Ukrajina "zabranjena zona", kaže Robert Hunter, američki ambasador pri NATO-u u to vrijeme.
"Svi su u potpunosti razumjeli da Ukrajina neće biti u NATO-u. Stoga smo imali povelju NATO-Ukrajina, koja je kodificirala odnos između bloka i nacije koja je uvijek trebala biti izvana“, kaže Hunter.
Godinu dana kasnije, Victoria Nuland, sadašnja američka državna podsekretarica za politička pitanja, imala je svoj prvi sastanak s tadašnjim visokim ruskim dužnosnikom po imenu Vladimir Putin.
"Moje sjećanje na taj prvi sastanak 1998. (je da je) Putin još uvijek bio na mjestu 'možda bi se mogla uskladiti druga vrsta Rusije i druga vrsta NATO-a'", rekla je Nuland za TIME.
Nakon toga, nastavilo se nekoliko rundi širenja NATO-a, tokom kojih je Kremlj gunđao, ali je u osnovi grizao zube. Putin je bio dva mandata predsjednik prije nego što je privremeno predao uzde svom dugogodišnjem savezniku Dmitriju Medvedevu, koji je 2008. predložio novi Ugovor o evropskoj sigurnosti u koji bi se mogle uključiti članice NATO-a i Rusija. Međutim, Busheva administracija ga je naglo odbila.
"Iskreno, mislila sam da je to bila pogreška," kaže Nuland. „Trebali smo samo razgovarati, čak i ako je to bilo samo da nastavimo razgovor."
Hunter je otvoreniji: "Počevši od 2008., ljudi na vlasti u Washingtonu odlučili su 'Rusija je izgubila Hladni rat pa tko ih j***, što je bilo glupo", kaže on.
Spašavanje obraza George Busha
Predsjednik George W. Bush te je godine nazočio samitu NATO-a u Bukureštu na kojem je predložio akcijski plan za pridruživanje Ukrajine i Gruzije u NATO. Ostali članovi bili su zgroženi, svjesni jasnih crvenih linija koje će preći uključivanjem bivših ključnih sovjetskih država u NATO.
"Ali, da bi spasili Georgea Busha da ne izgleda glupo po povratku kući, dodali su rečenicu: (Ukrajina i Gruzija) će postati članica NATO-a, u deklaraciji samita. Ali, svi su znali da to stvarno znači - nikad", kaže Hunter.
Victoria Nuland: 'U čemu je problem?'
Ipak, na svakom summitu NATO-a nakon toga, ovaj dodatak se ponavljao kao samoispunjavajuće proročanstvo.
"Putin je ovo iskoristio za svoje potrebe, ali mi smo mu glupo išli na ruku", kaže Hunter.
Ukrajinci su 21. novembra 2013. godine održali Majdanski puč protiv proruskog predsjednika Viktora Janukoviča koji je odbio potpisati sporazum s EU te umjesto toga odabrao bliže veze s Moskvom. Protesti su nastavljeni kroz iduća tri mjeseca a Nuland, tadašnja pomoćnica državnog sekretara za evropska i euroazijska pitanja, kontroverzno je viđena kako rado dočekuje protestante, pa čak i kako im dijeli kolačiće. Zatim se internetom počela širiti i snimka telefonskog razgovora između Nuland i američkog ambasadora u Ukrajini Geoffreya Pyatta, vjerovatno objavljena od strane ruskih agenata, na kojoj se može čuti kako dvojac razgovara o preferiranim kandidatima za administraciju nakon Janukoviča. To je navelo Putina da optuži SAD za sponzoriranje Majdanskog puča, koji je kasnije izokrenuo kako bi opravdao svoju aneksiju Krima.
Putin je ponovio ovu optužbu tokom konferencije za novinare nakon samita s američkim predsjednikom Joe Bidenom u Ženevi u junu 2021. Na tom sastanku, na Putinu su bili vidljivi znakovi izolacije radi COVID-19, kažu promatrači. Njegov je tim stigao drugim avionom, nisu ga vidjeli prije nego što je počeo govoriti, i prilično se otvoreno požalio svojim američkim kolegama da nisu dobili puno vremena za brifing. "Dakle, (Putin) je tada već bio svoj vlastiti konzultant", rekao je jedan prisutni izvor.
Do novemba, američke obavještajne službe su otkrile sveobuhvatne planove ruske invazije na Ukrajinu uslijed ogromnog gomilanja vojnika na ukrajinskim granicama. Nuland je bila među onima koji su bili zaduženi umiriti Putina.
"U prvim razgovorima nakon što smo dobili uvid u ruske planove, (odlučno) kažemo 'niko ne stavlja ofanzivno (oružje) u Ukrajinu (koje prijeti Rusiji)", rekla je Nuland. "I mi mu također kažemo da nećemo zalupiti vrata NATO-u, ali oni neće uskoro ući. Pa u čemu je problem?"
Napad na Ukrajinu kao preventivni udar
Neki nagađaju da je Putinov rat u Ukrajini bio pokušaj da učvrsti svoju poziciju u zemlji ili da učvrsti svoje političko naslijeđe, a širenje NATO-a predstavljalo je prikladan izgovor.
"Nikad niste znali s Putinom," kaže Nuland, "je li ova žalopojka bila politički korisna za njega jer mu je trebao vanjski neprijatelj da opravda nagomilavanje oružja, da opravda da je vojska zaposlena, da ima neprijatelja kako bi objasnio zašto se nismo mogli slagati. Ili, je li doista vjerovao u to. Ili treća varijanta: da je to na početku bilo politički svrsishodno, a onda je sam sebe nagovorio na to."
Stuart Crawford, odbrambeni analitičar i bivši potpukovnik britanske vojske kaže da NATO možda nije uspio spriječiti sukob u Evropi zato što nijedna članica još nije napadnuta.
"Mogli biste gledati na Putinov napad na Ukrajinu kao preventivni udar koji bi zaustavio ulazak Ukrajine u NATO - što bi je ostavilo u još slabijoj poziciji", kaže.
Zaboravljanje lekcija iz historije
Više je znakovito, međutim, da će NATO nastaviti svoju pažnju usmjeravati na Kinu, piše Campbell. Prisustvo Japana, Južne Koreje, Australije i Novog Zelanda kao posmatrača u Madridu potvrđuje ovu promjenu fokusa, a i podrška Pekinga Rusiji prirodno je izoštrila fokus na Kinu. Je li to pametan tok događaja, analitičari su podijeljenog mišljenja.
"NATO je posljednjih pet godina proveo puno vremena pričajući o Kini, ali jesu li bili zaista spremni kada je Rusija napala susjeda?" pita se Lyle Goldstein, direktor za angažman u Aziji Iz Prioriteta Odbrane sa sjedištem u Washington D.C.-ju. "To je poštena kritika."
Prirodno se nameće pitanje kako bi Peking mogao uzvratiti ako SAD nastavi približavati svoje azijske susjede NATO-u? Na sigurnosnom samitu Shangri-la Dialogue u Singapuru 11. juna, američki ministar obrane Lloyd J. Austin III inzistirao je "ne tražimo novi hladni rat, azijski NATO ili regiju podijeljenu na neprijateljske blokove."
Ali kada se azijska sigurnost primarno svede na obuzdavanje Kine, baš kao što se europska sigurnost svela isključivo na odvraćanje Rusije, to je upravo ono što se riskira manifestirati - da Peking shvati da je toliko izoliran zapadnom sigurnosnom arhitekturom da nema izbora nego pokušati je uništiti.
"Što su Južna Koreja i Japan bliže NATO-u, to će se Kina sigurno više približiti Rusiji", kaže Goldstein.
Za Huntera, to je rizik da se lekcije iz historije zaboravljaju - i to ne po prvi put. Još 1990-ih svjetski su čelnici znali da "ništa neće uspjeti ako odgurnete Rusiju", kaže Hunter. "Ne želite učiniti ono što se dogodilo Njemačkoj 1919. godine. To je tada bilo vrlo jasno." Odnosno, bilo je jasno sve dok nije prestalo biti jasno, zaključuje Capmbell.
