Svijet

Talibanski odnos prema ženi nema veze sa islamom

Prema podacima Human Rights Watcha, pobunjenička grupa LRA iz Ugande, čiji je objavljeni cilj bio stvaranje države zasnovane na 10 zapovijedi Biblije, otela je i ubila desetke hiljada osoba 1990-ih i 2000-ih.

Njihova praksa otmice dječaka kako bi ih obučili kao vojnike, te djevojčica kako bi ih natjerali na seksualno ropstvo, dokumentirana je i predstavljena Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu i to je rezultiralo nalogom za hapšenje Josepha Konyja, osnivača grupacije, te još četvorice viših lidera, a sve pod optužbama za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, piše Al Jazeera Balkans.

Iako je, po riječima njenog vodstva, oružana grupa bila kršćanska vojska koja je djelovala u ime Boga, nekoliko tekstova je istaklo kako djelovanje LRA nije u skladu sa kršćanskim normama. To je (ispravno) pretpostavljeno.

Branitelji zajednica

Nažalost, potpuno drugačiji set pravila se koristi kada je riječ o muslimanima. Komentari o posljednjem talibanskom preuzimanju Afganistana su tek samo jedan od primjera.

Bilježe se izvještaji kako se afganistanske žene tjeraju na brak sa talibanskim borcima, da napuste poslove, školovanje, te da istrpe javna bičevanja.

Umjesto da pozivaju na širenje programa azila ili čak da vrše politički pritisak na talibane kako bi se reformirali, desničarski evropski i američki političari aktuelnu nestabilnost u ratom razorenoj državi koriste kao oružje kako bi upisali političke poene protiv svojih muslimanskih sugrađana i zagovarača imigracija.

Kao muslimanski građani zapadnih država, ponovo smo se našli u ulozi branitelja naših zajednica i naše vjere od onih koji žele iskoristiti ovu tragediju kako bi zagovarali islamofobne stavove – iste one stavove koje su koristili da opravdaju invaziju na Afganistan prije dvije decenije.

Od nas se sada, kao i tada, očekuje da pojasnimo, osudimo i da izdvojimo svoju vjeru od djelovanja militantne grupe koja tvrdi da djeluje u njeno ime, što je nepošten i iscrpljujući zahtjev koji nije stavljen pred naše kršćanske sugrađane kada je riječ o nekoj oružanoj grupi ili ratnom zločincu koji tvrdi da radi u ime Krista.

Ipak, uprkos dvostrukom standardu, moramo iskoristiti ovakve trenutke kao prilike za edukaciju. Pa, dozvolite da budem jasna: normativno učenje islama je antitetičko kada je riječ o talibanskom odnosu prema ženama.

Od naučnica do doktorica

Učenja islama, u svoj njihovoj raznolikosti, ohrabruju duhovne aspiracije žene da nema posrednika između nje i Boga i definiraju njen identitet kao prvog i najbitnijeg službenika Božanstva i čija prava predstavljaju sveti savez. U Arabiji tokom sedmog stoljeća, širenje islama je odvojilo ženu od toga da se prema njoj odnosi kao prema imovini i postavilo je kao u potpunosti nezavisnog faktora koji ima kontrolu nad svojim finansijskim odlukama i imovinom i koja ima pravo da bira brak i razvod.

Šta je sa ženskim zaposlenjem? Od prve generacije vjernika, žene su radile sve, od medicinskih radnica do ratnica. Na primjer, Rufaida Al-Aslamia je bila hirurg koju je priznavao Poslanik zbog njenog odnosa prema ranjenima, njene obuke drugih žena kao medicinskih sestara i zbog njene uloge u uspostavi prve poljske bolnice u zajednici. Nusaybah bint Ka’ab je bila poznata kao „Poslanikov štit“ jer ga je branila u bici i onda kada su mnogi muškarci pobjegli.

Islamsko naučavanje također ističe važnost potrage za znanjem, i žena i muškaraca. Činjenica je da je prvi univerzitet na svijetu, Univerzitet al-Qarawiyyin u marokanskom gradu Fes osnovala muslimanka Fatima al-Fihri prije 1.000 godina. To je najstarija obrazovna institucija svijeta koja i dalje radi.

Fatima i njena sestra Mariam su bile jako obrazovane i jako posvećene vjeri. Kada im je otac umro i kada su naslijedile njegovo bogatstvo (da, muslimanke su mogle naslijediti imovinu stoljećima prije Evropljanki), ona i njena sestra su odlučile iskoristiti to za izgradnju institucije visokog obrazovanja.

Potraga za Muhaddisama

Odluka sestara al-Fihri da idu u potragu za znanjem nije izoliran primjer. Prije četiri godine, tokom turneje po Velikoj Britaniji, imala sam veliku čast da upoznam profesora Mohammada Akrama Nadwija koji je autor enciklopedije o muhaddisama, ženama koje izučavaju hadise, islamsku kolekciju Poslanikovih predanja.

Rekao mi je kako je počeo sa namjerom da napiše kratku knjigu za koju je mislio da će pokriti tek šakicu ženskih poznavalaca hadisa, da bi na kraju napisao 57 tomova (što je kasnije morao smanjiti na 40 zbog publikacije) o 9.000 njih. On nastavlja svoju potragu i govori kako ima na hiljade žena o kojima bi mogao pisati. Naučila sam od njega da su mnogi naučnici koje smatramo stubovima tradicije imali ženske učitelje (ne samo učenike).

Također treba istaći kako je dr. Nadwi krenuo da studira samo one koje izučavaju hadis. Mnoge od tih žena su također izučavale fiks (pravo), tefsir (tumačenje Kur'ana) i druge nauke uz hadis. Sjećam se kako sam se pitala do kojeg bi broja došao da je počeo izučavati općenito naučnice Islama.

No, te stvarnosti su u oštrom kontrastu od prikaza muslimanske u narodnoj mašti, mašti koju je lako nagovoriti da talibani predstavljaju islamsku posvećenost, a ne izokrenutost, prema tretmanu žene. Prema podacima Instituta za društvenu politiku i razumijevanje islamofobije, stereotip o muslimanskoj mizoginiji je najprisutnija antimuslimanska karakteristika kod Amerikanaca.

Zapadni političari su dugo koristili prikaz potlačene muslimanske kojoj treba spasitelj sa Zapada kako bi opravdali evropske, a potom i američke, invazije i eksploatacije muslimanskih zemalja. Iako ova tendencija datira još od krstaških ratova, u modernom vremenu je uobličena pristranim medijskim prikazivanjem muslimanki.

Odnos prema muslimanki i ženi Zapada

Prema studiji Stanforda, koju je provela dr. Dr Rochelle Terman na osnovu njenih analiza podataka koje je 35 godina sakupljala iz izvještaja New York Timesa i Washington Posta reporting, američke medijske priče o ženama van države zasnovane su na pristranom potvrđivanju. Novinari će prije pričati o ženama u muslimanskim i bliskoistočnim državama ako im se krše prava, dok će o ženama iz drugih društava pričati onda kada se njihova prava poštuju.

Neko može tvrditi kako je ovo jednostavno refleksija stvarnosti. Takvi ljudi su stava kako se češće krše prava žena tamo gdje su muslimani većina. No, to nije tačno, piše Terman, „čak i kada države imaju približno isti indeks prava žena, kod muslimanskih država se jednostavno prikazuje mizoginija, dok je na Zapadu žena prikazana na složenije načine“.

Čak i kada su im životne okolnosti slične, muslimanke se prikazuju da više pate od žena drugih vjera, što pogrešno navodi na činjenicu da je mizoginija naročito prisutna kod muslimana.

Moramo postati kritički korisnici informacija, dovoditi u pitanje dvostruke standarde i pristranost, te ne dozvoliti nikome da koristi djelovanje militantne grupe kako bi propagirao zadrtost. Ovo je jedini način na koji možemo istinski biti uz žene i muškarce Afganistana kako bi im iskazali podršku.