Svijet

Ugledni ruski ekonomista: ‘Čeka nas ekonomski krah još gori od onog 1918. Putinova kontramjera Zapadu? To je prazna puška‘

Šta još čeka rusku privredu i ruske građane potraju li zapadne sankcije protiv Ruske Federacije? Meduza, portal na ruskome situiran u inozemstvu i sada blokiran u Rusiji, donijela je intervju s Olegom Buklemiševim, koji je devedesetih godina prošlog stoljeća kao stručnjak radio u ruskom Ministarstvu financija, zatim je u početku stoljeća bio u ruskoj vladi, a sada je direktor Centra za istraživanje ekonomske politike na Ekonomskom fakultetu Moskovskoga državnog sveučilišta. Povod razgovoru su i sankcije, i ocjena međunarodne bonitetne agencije Moody's koja je ruski državni kreditni rejting smanjila sa "smeća" na "predbankrotni".

Buklemišev objašnjava da je Rusija, kad se šire sagleda, sankcijama "isključena" iz međunarodnoga ekonomskog prostora u svim smjerovima, a da je nemogućnost plaćanja obaveza, "default", samo jedan od tih smjerova. On, kaže, ne vidi zapreke eventualnoj odluci Rusije da proglasi neizvršenje plaćanja. Štoviše, čudno je najavljivati ​​rat gotovo svemu svijetu, navještati upotrebu nuklearnog oružja, kako to kvalificiraju vodeći strani stručnjaci za ruski nuklearni kompleks, a pritom i dalje plaćati onima s kojima ste u tako napetim odnosima.

Kako navodi da njegove tačke gledišta, veli Buklemišev, to je paradoks trenutne situacije: ljudi su odjednom zabrinuti zbog "defaulta", a okolo se događaju mnogo strašnija zbivanja.

"Vjerujte mom iskustvu, veći dio svog života profesionalno sam se bavio prevladavanjem "defaultâ" - prvo postsovjetskih, a potom i onih iz 1998. godine. Čak i ako dođe do neplaćanja, onda da, boli, neugodno je, ali uz mogućnost pregovaranja sve se to izliječi u kratkom roku - a vjerovnici su i dalje zadovoljni dužnikom ako se dužnik na kraju počne ponašati odgovorno", govori Buklemišev.

Uostalom ta logika nije nova. Generalno uzevši, vjerovnici više vole dobiti nazad svoj novac kasnije i sporije, nego nikako. U tome je, i unutar nacionalnih privreda, bit predstečajnih nagodbi, jer one, kakve bile da bile, vjerovniku donose više nego što dobije stečajem dužnika.

Sve i da Rusija proglasi obustavu plaćanja, neće se dogoditi ništa tragičnoga. Štaviše, procjenjuje Buklemišev, budući da se vrijednost ruskih državnih obveznica na svjetskome finansijskom tržištu srozala takoreći do ništice, Ruska Federacija ima još dovoljno rezervi da ih otkupi po tim vrijednostima. "Ali ne mislim da će se neko potruditi i aktivno baviti time, jer je to jednostavno besmisleno", veli Buklemišev.

On je uvjeren - i to je na dužu stazu najstrašnije za Rusiju i Ruse - da je kriza izazvana sankcijama gora ne samo od kraha ruske privrede pod El'cinom 1998, nego i od kraha Rusije kao države 1918. On kaže:

"Mislim da je i 1918. godine bilo drugačije, jer su ljudi tada vjerovali da je sve to prolazno i ​​da će uskoro završiti. Sada se takav izravan izlaz iz situacije ne vidi i, sukladno tome, nije jasno kako će se sve to riješiti. Postoje različita mišljenja o tome, ali vjerujem da u akutnoj fazi sve to neće dugo trajati, iako će biti vrlo bolno. A s posljedicama ćete se morati nositi do kraja života.

Razlika je sada baš u tome: jasno je da će sve to jednom završiti, ali nije jasno kako.

I 1998. se isprva činilo da je to smak svijeta, da je sve na čemu se godinama radilo zatrpano i napušteno. No, 1998. godina je vrlo dobro pokazala da je - ako se očuvaju tržište, tržišni odnosi i ljudi koji žele u tim uvjetima raditi za dobrobit sebe, svoje obitelji i svoje zemlje - onda sasvim moguće prevladati 'default' u kratkom roku."

Kako prevodi Jutarnji list, Buklemišev - a riječ je o možda najupućenijemu ruskom stručnjaku - zasad uopšte ne vidi odakle bi se danas pojavilo takvo raspoloženje, takav optimizam kao 1998, koji bi Rusiji omogućio da žurno krene naprijed i izvuče se ispod novih ruševina, "jer bez radikalne reorganizacije i transformacije svega što se danas događa u Rusiji, gospodarski oporavak je nemoguć". On je uvjeren da niko ne zna kako reformirati rusku privredu, pa da baš zato niko ne razumije koliko će dugo i bolno trajati faktički stečaj Rusije.

Čak i da Rusija u bliskoj budućnosti dovrši "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini, malo je šanse da se privreda ubrzo počne oporavljati, mračno procjenjuje Buklemišev. On vjeruje da će nakon toga biti ukinute akutne sankcije. Ali to je dvojbeno. Sankcije uvedene 2014 nakon aneksije Krima nisu ukinute dosad. Teško da će bilo Sjedinjene Države Amerike, bilo Evropska unija, ukinuti sankcije ako se Rusija ne povuče iz Ukrajine i ne zajamči joj teritorijalnu cjelovitost u granicama koje prihvati i Kijev. Ali i ako sadašnje sankcije budu bitno smanjene ili čak ukinute - nema povratka na staro, uvjeren je Buklemišev, "naprosto zato što nitko ne želi ponoviti sve što se dogodilo u protekla dvije sedmice. Neće više biti poljubaca, zagrljaja i prihvaćanja u prijateljsku obitelj naroda."

U najgorem slučaju, prognozira, doći će do stagnacije, postojanja države na rubu ostatka svijeta, koji će izdvajati humanitarnu pomoć ili nešto drugo da se infrastruktura ne uruši, da avioni i dalje lete.

Najgora opcija je opcija bez razvoja, opcija sporog izumiranja - naglašava Buklemišev. Tu je opciju, smatra, moguće izbjeći razmišljajući o tome što je Rusiju dovelo do ove točke i kako će odatle izaći - ali veli da takva razmišljanja u ruskom društvu dosad nije primijetio.

Rusku situaciju otežava i to što Rusija nikako da počne planirati, a kamoli provoditi proces energetske preobrazbe s fosilnih goriva na obnovljive izvore. Uza sve lijepe riječi u planovima, u državnom proračunu je i dalje upisan prihod od nafte i plina kao stalan. Veli Buklemišev:

"Iako je rusko gospodarstvo diverzificiranije od ostalih naftnih divova, prijetnja smanjivanja velikog dijela platne bilance nazirala se bez ikakvih sankcija. Činjenica da je Zapad odlučan da to učini sada, po meni je očigledna, a na tako nepouzdanog dobavljača nitko, pogotovo tko živi u susjedstvu, neće računati.

Već danas je plinovod kroz teritorij Ukrajine posve paradoksalna slika: krv lije okolo, zgrade se uništavaju, a sveti plinovod je na svom mjestu i plin i dalje teče kroz njega. Poenta nije u tome da su nafta ili plin sami po sebi loši. Grubo govoreći, napunivši automobil, njemački će se građanin sjetiti grada Harkova. U današnjem svijetu to, kako se pokazalo, u nekom trenutku postaje nepodnošljivo za mnoge zemlje. Na to su jako dugo zatvarali oči, jer je posao bio profitabilan, a danas su proradili okidači - dovoljno jaki da napuste to stajalište. Nema više razmišljanja tipa: Glavno je da nas Rusija nastavlja opskrbljivati ​​naftom i plinom, a tamo barem trava ne raste. I mislim da je zauvijek nestalo."

Embargo nametnut Rusiji značit će odlazak nekoliko milijuna najsposobnijih ljudi, sadašnje ruske privredne, pa i znanstvene i umjetničke elite, kojegdje po svijetu, gdje će imati bolje uvjete. To će biti indirektan ali dugoročno najbolniji efekt sankcija, ubrzani odljev stvaralačkih mozgova.

Sljedeća posljedica bit će inflacija, jer će Rusija moratiprintati novac da bi njime pomogla najugroženijim kategorijama, jer inače riskira nemire i pobune. Buklemišev upozorava da je već sada stopa inflacije u Rusiji 20 posto, a u Ukrajini 12 posto: "To nešto govori."

Kad je riječ o inflaciji, uloga Centralne banke jest glavna, ali uslovna. Uostalom - ne kaže to Buklemišev, ali se čulo s drugih strana - njezina guvernerka Marija Nabiullina dvaput je uzalud podnosila ostavku. Parola je: u ovom trenutku se odstupa samo u zatvor.

Uostalom, naglašava Buklemišev, pitanje je u koju bi svrhu Centralna banka morala kontrolirati inflaciju. "Želi li pomoći Rusiji da izgradi svoju obrambenu sposobnost? Tada, vjerojatno, nikakvi alati neće biti dovoljni. Posljednje povećanje stope, koliko sam shvatio, napravljeno je kako bi se obuzdao odljev sredstava u valutu, iako je bilo očito da to neće uspjeti. Očito, uz kolaps tečaja ljudi bježe od rublja, bez obzira na kamatnu stopu, jer u rubalj jednostavno nitko ne vjeruje." Kad zagusti - a znamo to dobro i u Hrvatskoj - nije ljudima do kamate, nego do glavnice. Štediša je kao zec: lako ga je preplašiti, teško uvjeriti da je opasnost prošla. Ni četvrt stoljeća stabilne kune nije dokinulo potražnju za deviznim računima.

Dva su ključna pitanja: koliko dugo Ukrajina može izdržati odolijevajući agresiji, a koliko Rusija može izdržati sankcije?

Prvo pitanje Buklemiševu nije ni postavljeno. Na nj nema odgovora. Ukrajina je kapitulaciju odgodila dulje nego se vjerovalo, a Rusija se pokazala nesposobnijom u stezanju kliješta nego se također vjerovalo.

Na drugo pitanje Buklemišev odgovara lakonski: tri mjeseca.

U ruskom vodstvu bili su uvjereni da Evropa "neće dirati ništa. I tako je sve prepakirano u eure. No, opseg i dubina jedinstva sankcija pokazali su se potpunim iznenađenjem."

Na tu vrstu blokade današnja je Rusija mnogo neotpornija nego nekadašnji Sovjetski Savez, kaže Buklemišev i to ovako obrazlaže: Sovjetski Savez je bio spreman boriti se protiv cijelog svijeta jer je sve tehnološke lance imao unutar sebe, na svojoj teritoriji. Veoma malo karika je prepušteno inozemstvu, pa i to samo unutar "socijalističkog lagera". Rusija je pak posljednjih godina živjela kao tržišna ekonomija. To znači da su mnoge interne karike zamijenjene vanjskima, na ekonomskoj osnovi, a ne u ime "sigurnosti", i tako u mnogim tehnološkim lancima. U svakom velikom tehnološkom procesu postoji barem mala sitnica koja se proizvodi negdje drugdje.

Ovo što se događa s avionima - naime nestašica doknadnih dijelova koji više ne stižu ni preko Kine - samo je jedna među slabim točkama. Sljedeća su poluvodiči. U Rusiji nema ni tehnologije ni znanja kako ih proizvoditi, a u sadašnjoj situaciji kada prijeti odljev mozgova vjerojatno će se raspršiti i oni koji time mogu ovladati.

Paralelno s tom ruskom iznenađujućom spoznajom, slična razmišljanja su u četvrtak izbila na vidjelo i u Evropskoj uniji. Prije tridesetak godina na njezinu se teritoriju proizvodilo oko 30 posto svjetske proizvodnje poluvodiča, danas samo 4 posto. Bilo je jeftinije uvoziti ih s Tajvana. Sada, u ratnim uvjetima, to je skupa pogreška. Unija mora barem 50 posto proizvoditi sama, rečeno je u četvrtak u Bruxellesu. Ratna logika prevladava nad financijskom. A i jedna i druga su tržišne. Skuplje je ono do čega se ne može doći, bez obzira na cijenu.

Na pretpostavku da Rusija može kupiti nešto od toga kinesko, preko Irana, ekonomist odgovara s podsmijehom: "Vidiš, može tako ako manjka jedan detalj, dva detalja. A kada to trebate učiniti u širokom rasponu - s menadžerske točke gledišta to je ludilo, tisuću specijalnih operacija koje morate izvesti u isto vrijeme. A te tisuće specijalnih operacija suludo su skupe i menadžerski neostvarive."

Mala je korist, smatra, od praznih "niša" sada kada su se naprasno strane tvrtke povukle iz Rusije. Ne samo zbog moralnih razloga, nego i zato što je "jasno da su se u Rusiji prihodi smanjili i još će se smanjivati, a u nedostatku produktivnih mogućnosti za gospodarsku aktivnost, kako u smislu potražnje potrošača tako i s aspekta ulaganja, zemlja postaje sve manje zanimljiva. Pa tu djeluje, naravno, kombinacija moralnih i konkurencijskih čimbenika."

Buklemišev smatra da je u tom pogledu i najava nacionalizacije poduzeća koja su se povukla s ruskog tržišta, samo "prazna puška".

"Kad ste imovinu nacionalizirali - što ćete s njom? Imovinom se mora upravljati. To je biznis. Kako će se pod vodstvom komesara odvijati biznis - pa ne znam." Smatra da "nacionalizacija neće uspjeti. Ljudi razmišljaju u smislu bilance: evo jedne imovine, u normalnim vremenima vrijedila je pet milijuna dolara. Ako je zaplijenim, hoću li imati pet milijuna dolara? Da, ništa slično! Imat ćete kompleks tehnološke opreme i zgradu koja je više glavobolja nego neka likvidna imovina. A da biste biznis pokrenuli i radili, i dalje će vam trebati određene vještine i sposobnosti."

O tome bi, naravno, morala voditi računa država, vlada. Morala je predvidjeti situaciju, njezinu mogućnost, i imati u pripravi mjere za prevladavanje krize. Ali, kaže Buklemišev, "vi polazite od pretpostavke da ondje sjede neki nevjerojatni stratezi, koji sve razumiju i znaju kako će sve biti. Prikupili su prijedloge od svih, sad će od njih napraviti plan, objaviti ga i osigurati nekakvo financiranje. Malo za poljoprivredu, malo za kredite, malo za ovo, malo za ono, malo za ono. Ali mislim da, sudeći po reakcijama, ni Vlada ni Centralna banka nemaju potpunu sliku o tome šta se događa."