Svijet

Ukrajina je bila treća nuklearna sila svijeta, a onda se ‘94. odrekla razornog oružja: ‘Pogledajte šta se sada zbiva‘

Krajem Hladnog rata treća najveća nuklearna sila na Zemlji nije bila ni Velika Britanija ni Francuska ni Kina. To je bila Ukrajina, piše The New York Times.

Propast Sovjetskog Saveza kulminirao je u decembru 1991., a rezultirao, između ostalog, i time da je osamostaljena Ukrajina naslijedila oko 5.000 komada nuklearnih bojevih glava koje je Moskva postavila na njeno tlo. U podzemnim silosima u vojnim bazama su se nalazili dalekometni projektili na kojima je bilo do 10 termonuklearnih glava, a svaka je bila mnogo snažnija od bombe koja je razorila Hirošimu. Samo Rusija i SAD su imali više naoružanja.

Uklanjanje ovog oružja se obično slavi kao trijumf kontrole naoružanja. Diplomati i mirovni aktivisti su hvalili Ukrajinu kao uzornu zemlju u svijetu novih nuklearnih sila.

Međutim, historija pokazuje da je denuklearizacija bila haotični prevrat u kojem je bilo unutarnjih sukoba i nesloge unutar redova ukrajinske vojske i vlade. U to vrijeme i ukrajinski i američki stručnjaci su propitivali odluku o razoružanju. Smrtonosno oružje je jedini pouzdani način da se onemogući ruska agresiju, smatrali su neki.

Danas Ukrajini nije lako proizvesti ili nabaviti materijale da bi izradila bombu. Nuklearni duh iz boce se opet pojavljuje u trenutku kad ruske jedinice okružuju Ukrajinu, a na istoku zemlje se vodi skriveni rat.

– Bez ikakvog razloga smo se odrekli naše moći, kaže Andrij Zahorodniuk, bivši ministar odbrane Ukrajine. Ciljajući na sigurnosne garancije koje je Ukrajina dobila u zamjenu za nuklearno oružje, dodao je: – Sada svaki put kad nam neko ponudi da potpišemo komad papira, odgovor je: ‘Puno vam hvala. Već smo ranije imali nešto takvo‘.

Zapadni analitičari kažu da trenutno raspoloženje u Ukrajini ima tendenciju romantiziranja atomske prošlosti. – Bit je u tome da smo imali oružje, odrekli ga se, a pogledajte šta se sada zbiva, kazala je Mariana Budjerin sa Univerziteta Harvard. – Na političkoj razini ne vidim kretanje u smjeru preispitivanja razoružanja. Ali među narodom, ta se priča često pojavljuje.

– Žaljenje je dio toga, kaže Budjerin, koja je iz Ukrajine. – A tu su još i osjećaji povezani s nepravdom koja nam se nanosi.

Ukrajina je u početku požurila da se riješi sovjetskog oružja koje je bilo na njenom tlu. Bombe, topovske granate, nagazne mine, relativno male bojeve glave je bilo najlakše relocirati, a i najlakše su mogle pasti u krive ruke. Teže je bilo ukloniti projektile dalekog dometa, koji su težili i po 100 tona i bili visoki i do 27 metara.

U januaru 1992., mjesec dana nakon što je Sovjetski Savez prestao postojati, ukrajinski predsjednik i ministar odbrane su naredili vojnim zapovjednicima i njihovim podređenima da prisegnu na vjernost novoj državi, što je bio događaj kojim je preostalo oružje stavljeno pod državnu kontrolu. Mnogi su odbili, a vojnici koji su kontrolirali ukrajinske nuklearne snage su prošli kroz period zbunjenosti zbog sudbine arsenala i njegove upotrebljivosti.

Volodimir Tolubko, bivši zapovjednik nuklearne baze koji je izabran u ukrajinski parlament je tvrdio da se Ukrajina nikad ne treba odreći svog nuklearnog naoružanja. U aprilu 1992. je u parlamentu kazao da je bilo ‘romantičarski i preuranjeno‘ za Ukrajinu da se proglasi nenuklearnom državom. Smatrao je da je trebalo zadržati barem jedan dio bojevih glava dalekog dometa. Preostali projektili bi bili dovoljni da se odvrati bilo kojeg agresora.

Iako njegov stav nije dobio široku podršku, odražavao je postojeće tenzije, kaže se u detaljnoj analizi historije ukrajinskog nuklearnog naoružanja.

U ljeto 1993. John J. Mearsheimer, istaknuti teoretičar međunarodnih odnosa na Univertetu u Chicagu se izjasnio o ponovnom atomskom naoružavanju. U časopisu Foreign Affairs je ustvrdio da je nuklearni arsenal imperativ ako Ukrajina želi zadržati mir. Takvo naoružanje bi omogućilo da Rusi, koji imaju historijski loše odnose s Ukrajinom ne krenu u njeno osvajanje.

U Kijevu je vlada 1993. otišla toliko daleko da je u obzir uzela mogućnost operativne kontrole nuklearnih projektila i bombardera. Ali to se na kraju nije dogodilo.

Umjesto toga, Ukrajina je u zamjenu za nuklearno razoružanje tražila jake sigurnosne garancije. To je bila centralna tačka sporazuma koji je potpisan u Moskvi 1994. Potpisali su ga Rusija, Ukrajina i SAD.

U kasnoj fazi 1994. godine dogovor je javno obznanjen. Sporazum, poznat kao Budimpeštanski memorandum, obećavao je da nijedna od država neće upotrijebiti silu ili prijetnje protiv Ukrajine te će svi poštivati suverenitet i postojeće granice. Sporazum je također uključivao i odluku da će, ako dođe do agresije, zemlje potpisnice zahtijevati brzu reakciju Vijeća sigurnosti UN-a za pomoć Ukrajini.

I dok Kijev nije dobio što je tražio, zakonski obavezujuće garancije koje uključuju sporazum kojeg bi ratificirao, Senat SAD-a ipak je dobio garancije da će Washington svoje političke obaveze uzeti jednako ozbiljno kao i svoje pravne obaveze, kazala je Budjerin.

U maju 1996. Ukrajina je transportirala posljednje komade nuklearnog naoružanja u Rusiju. Za prebacivanje oružja je bilo potrebno pola desetljeća.

Situaciju je kasnije zakomplicirao politički uzlet Vladimira Putina, što nisu predvidjeli ni u Washingtonu ni u Kijevu, kazao je Steven Pifer, bivši američki ambasador u Ukrajini i jedan od pregovarača Budimpeštanskog memoranduma, koji sada radi na Univerzitetu Stanford

Kad su ruske jedinice napale Krim 2014. godine i pokrenule rat preko pobunjenika u istočnoj Ukrajini, Putin je proglasio Budimpeštanski memorandum nevažećim.

– Već osam godina se ondje vodi rat niskog intenziteta, kazao je Pifer Ukrajincima. – U trgovinama nema metaka, građani se naoružavaju.

U Ukrajini su invazija na Krim i dugogodišnji rat vodili k seriji poziva na ponovno naoružavanje atomskim oružjem, kaže Budjerin, autorica knjige ‘Naslijediti bombu‘, koju će uskoro objaviti Univerzitet Hopkins.

U martu 2014. Volodimir Orizko, bivši ministar vanjskih poslova, kazao je da Ukrajina sada ima moralno i zakonsko pravo da opet uspostavi svoj nuklearni status. U julu je ultranacionalistički blok u parlamentu predstavio dokument kojim bi se ponovno stvorio arsenal oružja. Kasnije te godine, istraživanje je pokazalo da je javna podrška za ponovno naoružavanje na oko 50 posto.

Prošle godine je ukrajinski ambasador u Njemačkoj Andrij Melnik kazao da bi Kijev mogao posegnuti za nuklearnim oružjem ukoliko ne bude mogao ući u NATO. – Čime inače možemo garantovati našu odbranu?, pitao je Melnik. Ministarstvo vanjskih poslova je negiralo da se takve opcije razmatraju.

Zapadni stručnjaci, među kojima i Budjerin, vide ukrajinske prijetnje kao prazne geste s obzirom da bi Kijev mogao doći u probleme ako bi se odlučio za ponovno nuklearno naružanje. Kijev bi se mogao susresti s istim dilemama kakve su imali u Teheranu, gdje se postupno desetljećima radilo kako bi se steklo znanje i nabavio materijal da bi se napravila bomba, a sve to nedostaje Ukrajini.

Šire gledano, stručnjaci se boje da bi trenutna kriza mogla preokrenuti Ukrajinu iz zemlje koja je imala koristi od kontrole naoružanja u zemlju rizika kojeg nosi nuklearno razoružanje. To bi moglo potaknuti zemlje poput Saudijske Arabije i Irana da nastave s vlastitim programima nuklearnog naoružavanja.

– Ako se ne postigne diplomatsko rješenje, to će pojačati dojam da zemlje s nuklearnim naoružanjem smiju maltretirati one bez nuklearnog naoružanja i na taj način otežati inicijative za razoružavanjem, kaže Daryl Kimball, izvršni direktor Udruženja za kontrolu naoružanja u Washingtonu.

Pifer u svojoj analizi 2019. tvrdi da će visoki trošak ponovnog naoružavanja za Ukrajinu na kraju biti da će se u konfrontacijama s Rusijom naći usamljena.

– Veliki broj zemalja podržava Ukrajinu. Ako zemlja postane nuklearnom silom, ta će se podrška brzo istopiti, kazao je Pifer, piše The New York Times.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare