Sport

Uplakane fudbalerke Afganistana: “Brišite profile, mičite sve fotografije i bježite da vas talibani ne nađu”

Teški prizori ovih dana dolaze iz jedne od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Talibani su preuzeli vlast u Afganistanu, a tamošnji stanovnici bježe iz domovine u potrazi za mirom i sigurnosti. Islamistička militantna grupa zauzela je velike dijelove Afganistana, predsjednik je napustio palaču i pobjegao u Uzbekistan. U zračnoj luci u Kabulu zavladao je totalni haos jer je hiljade Afganistanca pojurilo na pistu, nekolicina se držala za podvozje aviona te su nakon polijetanja trojica pala i poginula.

O cijeloj situaciji počeli su se oglašavati i afganistanski sportaši, a posebice sportašice. Poznato je da su talibani dali naslutiti kako namjeravaju skratiti pravo na obrazovanje svim djevojčicama starijima od 12 godina, zabraniti ženama zapošljavanje te ponovo uvesti zakon koji zahtijeva da žene u javnosti uvijek budu u pratnji muške osobe.

Selektorica ženske fudbalske reprezentacije Afganistana, Khalida Popal (34), objavila je priče afganistanskih fudbalerki i njihova svjedočanstva.

Popal je rekla kako danima prima pozive uplakanih i uplašenih fudbalerki koje traže način kako pobjeći od talibana, ali i komšija koji su sada dočekali priliku da njihov aktivizam i borbu za samostalnost vrate na marginu društva.

"Ohrabrujem ih da ih obrišu profile na društvenim mrežama, da obrišu sve svoje fotografije te da pobjegnu i sakriju se na sigurno. Srce mi se lomi jer smo svih ovih godina radili na tome da one postanu ravnopravni dio društva, a sada im moram govoriti da umuknu i nestanu. Njihovi životi su u opasnosti", rekla je Popal u intervjuu za Associated Press.

Država u kojoj je Popal živjela većinu svog života sada je preuzela vlast talibana, davne 1996. godine prvi put je bježala iz domovine nakon čega se kao tinejdžerica vratila kako bi promovirala prava žena.

"Moja generacija nadala se da bismo mogli izgraditi državu za nove generacije žena i muškaraca. Tako sam krenula raditi s drugim mladim ženama, a kao glavni alat emancipacije koristila sam fudbal", govori Popal pa nastavlja:

"Bile smo jako ponosne dok smo nosile dres. Bio je to najbolji osjećaj ikad. Primala sam prijetnje smrću zbog toga što sam govorila igračicama da dižu glas pa sam 2016. morala potražili azil u Danskoj i od tada sam ovdje", kazala je.

Bez obzira na sve, Popal nikada nije napustila fudbalerke te je nastavila otkrivati priče o seksualnom zlostavljanju unutar fudbalskog saveza te im je pomagala da se nose sa životom u kulturi u kojoj je silovanje uobičajena pojava. Nažalost, Popal im sada teško može pomoći te su ove djevojke prepuštene same sebi.