Dana 24. juna 1948. sovjetske snage blokirale su područja Berlina koja su bila pod kontrolom saveznika. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorile su zračnim transportom hrane i goriva iz savezničkih zračnih baza u zapadnoj Njemačkoj. Na vrhuncu operacije Plainfare, svakih 45 sekundi slijetao je jedan avion u zračnu luku Tempelhof. Upalilo je. Moskva je 11. maja 1949. ukinula blokadu Zapadnog Berlina. Staljin je trepnuo, piše WSJ.
Takav zračni prevoz ne može ublažiti pritisak koji na Ukrajinu vrši ogromna vojna sila koju je okupila Rusija, a ruske trupe ulaze u Donjeck i Luhansk. No, načelo se može primijeniti na širi problem koji je pokrenula ukrajinska kriza.
Temelj ruske moći danas je energetska industrija, koja financira vanjsku politiku Rusije, uključujući njezine ogromne oružane snage. Rusija je energetska velesila dobrim dijelom jer evropski potrošači kupuju ruski plin. Evropljani su se kladili da će energetska međuovisnost ublažiti ruski militarizam, ali umjesto toga Evropa je financirala ponovno naoružavanje Kremlja. Evropa bi bila sigurnija da se za svoj plin oslanjala na saveznike.
Problem nije samo energetska ovisnost Evrope, već rusko korištenje energije za kooptiranje evropskih političara. Početkom februara, bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder nominiran je da se pridruži upravi Gazproma, ruskog državnog plinskog monopola. On već sjedi u upravnom odboru Rosnjefta, ruskog državnog naftnog diva. Ova imenovanja naglašavaju ovisnost Njemačke o ruskom plinu. Je li iznenađenje da je kancelar Olaf Scholz u početku nastojao eksplicitno isključiti energiju iz bilo kakvih sankcija Rusiji ako napadne Ukrajinu? Zaustavio je Sjeverni tok 2, plinovod između Rusije i Njemačke, tek nakon što je Vladimir Putin potvrdio "nezavisnost" Donjecka i Luganska.
Otkako je Zapadna Njemačka pokrenula svoju Ostpolitik politiku u kasnim 1960-ima, opklada da će energetska međuovisnost proizvesti mir uključivala je izgradnju mreže plinovoda. Međutim, umjesto da pacificiraju Evropu, ovi su cjevovodi osnažili Rusiju. Bez ruske energije, evropski građani teško bi prebrodili zimu. G. Putin je odavno shvatio utjecaj koji mu to daje.
SAD bi trebao potaknuti svoje evropske saveznike da smanje svoje oslanjanje na ruski izvoz plina. Dodatne sankcije protiv Rusije koje je predvidjela Bidenova administracija imale bi ogromnu cijenu za Amerikance bez rješavanja dugoročnog izvora moći gospodina Putina. Strože američke financijske sankcije samo bi dodatno umanjile privlačnost dolara kao rezervne valute. Uskraćivanje američke tehnologije Rusiji nanijelo bi izravnu i neizravnu štetu američkim kompanijama, koje imaju mnogo međunarodnih konkurenata, ne samo u Kini.
Smanjenje oslanjanja na ruski plin zahtijevat će značajna ulaganja i političku volju. Evropa treba što više ruskog plina zamijeniti ukapljenim prirodnim plinom, idealno s dugoročnim ugovorima za kupnju plina od savezničkih zemalja kao što su SAD. Američki kapaciteti za izvoz ukapljenog prirodnog plina rastu svake godine. Neke su evropske zemlje već počele graditi značajnu infrastrukturu kako bi iskoristile ovaj rast. Poljska i Litva sada se više ne oslanjaju na ruski plin jer mogu uvoziti zalihe čak iz Australije.
U najvećem zaostajanju je, predvidljivo, Njemačka. Jedan od razloga je taj što početni troškovi izgradnje infrastrukture za ukapljeni prirodni plin mogu biti visoki. Ipak, navodna cjenovna prednost Rusije više ne izgleda tako uvjerljivo. Evropski plin trenutno se trguje po cijeni od oko 26 dolara po metričkom milionu britanskih toplinskih jedinica. Cijena američkog plina je nešto više od 4 dolara.
Evropa bi se također mogla pomaknuti prema energetskoj nezavisnosti usvajanjem realnijeg pristupa klimatskim promjenama. Njemačka odluka da postupno ukine nuklearnu energiju sve više izgleda kao historijska pogreška. Plan Evropske komisije za smanjenje ovisnosti o ruskom plinu, koji će uskoro biti objavljen, kasnio je, ali "udvostručenje obnovljivih izvora energije" za kratkoročni učinak je zabluda.
I SAD imaju svoju ulogu. Mora proizvoditi više plina, a ne manje. Washington bi trebao priznati da američka plinska industrija proizvodi relativno čisto gorivo koje će svijetu trebati desetljećima. Zabrane frackinga su pogrešne i neutraliziraju kritičnu ekonomsku i geopolitičku prednost. SAD bi se trebale više razbijati, tako da imaju plin potreban za odvikavanje Evrope od ruskih plinovoda.
Zeleno orijentisani Evropljani također bi trebali primijetiti da bi kupnja američkog plina bila bolja za okoliš. U SAD-u se plinske kompanije suočavaju sa strožim propisima za hvatanje metana i druge ekološke prioritete. Ruska energetska industrija malo obraća pažnju na takve zabrinutosti.
Osim toga, SAD bi trebao potaknuti svoje prijatelje i saveznike da potpišu dugoročne sporazume o opskrbi s Evropom. Australija je veliki proizvođač plina, kao i Katar. Što više izvora prirodnog plina Evropa ima, to će njezina opskrba energijom biti sigurnija.
Opklada Njemačke da će uvoz ruske energije promicati mir u Europi bila je gubitnička. Vrijeme je za novu strategiju. SAD ne bi smjele snositi troškove sankcija u ime Njemačke ako Berlin nije spreman promijeniti svoju politiku. Bez obzira radi li se o sveopćem ratu u Ukrajini, ruska vlada se pokazala kao nepopravljivo agresivna autokratija bez grižnje savjesti oko prisiljavanja susjeda.
Godine 1948. američke zalihe probile su rusku vlast nad Berlinom. Danas američka energija može okončati ovisnost Berlina o Rusiji. Ako gomile hrane iz aviona mogu nadvladati Staljina, gomilu plina mogu nadvladati gospodina Putina.
