Vladimir Putin je ruski predsjednik čije se bogatstvo procjenjuje na nevjerovatnih 70 milijardi dolara. Tokom svoje karijere, koja uključuje i dužnosti predsjednika i premijera Rusije, stekao je vrlo kontroverznu međunarodnu reputaciju. Naprimjer, najbogatiji čovjek na svijetu Jeff Bezos (vlasnik Amazona) vrijedi 171 milijardu dolara. Donald Trump ima nekih dvije milijarde dolara, a "siromašni" Joe Biden tek devet miliona dolara. Sve to svjedoči o golemoj Putinovoj moći. No on za sebe tvrdi da je siromašak, ali popis bogatstva mu je popriličan.
Vladimir Vladimirovič Putin rođen je 7. oktobra 1952. u Lenjingradu, Sovjetski Savez (današnji Sankt Peterburg). Njegova majka Marija bila je tvornička radnica, a otac Vladimir Spiridonovič bio je vojni obveznik u sovjetskoj mornarici.
Putin je studirao pravo na Lenjingradskom državnom univerzitetu (na Univerzitetu u Sankt Peterburgu), a diplomirao je 1975. Dok je bio na univerzitetu upoznao je Anatolija Sobčaka, koautora ruskog ustava. Imao je veliki utjecaj na Putinovu karijeru.
Iskoristio svoju moć
U službenim informacijama, Putinova godišnja predsjednička plaća iznosi 187.000 dolara. U 2012. prijavio je prihod od samo 113.000 dolara. Putin također tvrdi da ima relativno skromnu neto vrijednost koja se sastoji od 180.000 dolara na štednom računu. Kaže da ima nekoliko automobila ruske proizvodnje i parcele od 16.000 kvadratnih stopa u predgrađu Moskve. Putinova bivša supruga Ljudmila kontrolira bankovne račune ukupne vrijednosti 260.000 dolara. Ukupno su tvrdili da njihova neto vrijednost iznosi manje od 500.000 dolara, piše portal Celebritynetworth.
Tokom svoje vladavine, mnogi ruski insajderi i stručnjaci vjeruju da je Putin iskoristio svoju moć da učini nešto više od poboljšanja života običnoga ruskog građanina. Dok su mnoge industrije koje su prethodno bile u državnom vlasništvu privatizirane, Putin je navodno iskoristio svoju moć kako bi stekao velike tajne vlasničke udjele u nekoliko robnih tvrtki vrijednih više milijardi dolara. Njegovi najglasniji kritičari tvrde da je Putin iskoristio svoju moć kako bi stekao 4,5% vlasničkog udjela u proizvođaču prirodnog plina Gazpromu, 37% udjela u naftnoj firmi Surgutneftegas i 50% udjela u švicarskom naftnom trgovcu Gunvoru.
Neto vrijednost
Samo Gazprom ima više od 150 milijardi dolara prihoda godišnje. Gunvor ima 80 milijardi dolara, a Surgutneftegas više od 20 milijardi dolara. Koristeći njihovu najnoviju tržišnu kapitalizaciju, Putinovi kombinirani vlasnički udjeli dali bi mu ličnu neto vrijednost od 70 milijardi dolara.
Nakon što je stekao diplomu prava, Putinova karijera u politici započela je 16-godišnjim radom u KGB-u. Obučavao se u 401. školi KGB-a u Okhti, u Lenjingradu. Nakon što je radio na praćenju stranaca i konzularnih službenika u Lenjingradu, poslan je u Moskvu na daljnje usavršavanje u Institutu Crvenog barjaka "Jurij Andropov" 1984. Nakon toga, pod prikrivenim identitetom prevoditelja, služio je u Dresdenu, u Istočnoj Njemačkoj, od 1985. do 1990. Preselio se u Lenjingrad nakon pada komunističke istočnonjemačke vlade, ponovno se povezavši s Anatolijem Sobčakom, dok je bio na svom radnom mjestu na odjelu za međunarodne odnose Lenjingradskog državnog univerziteta.
Putin tvrdi da je drugog dana pokušaja državnog udara protiv tadašnjeg predsjednika Mihaila Gorbačova 1991. dao ostavku u KGB-u. Navodno se nije slagao s onim što se dogodilo i nije više želio biti dio obavještajne operacije nove postpučiste operacije.
Jeljcinov nasljednik
Sobčak, njegov bivši profesor, ubrzo je postao gradonačelnik Lenjingrada, a Putin je postavljen na čelo Odbora za vanjske odnose Ureda gradonačelnika. Odatle je nastavio graditi svoju političku karijeru kroz razne političke i državne funkcije. U julu 1998. tadašnji predsjednik Boris Jeljcin imenovao je Putina direktorom Federalne sigurnosne službe (FSB), koja je nasljednik KGB-a i primarne obavještajne i sigurnosne organizacije Ruske Federacije.
Njega je Jeljcin 9. augusta 1999. imenovao vršiteljem dužnosti premijera vlade Ruske Federacije. Kasnije tog dana Putin je pristao kandidirati se za predsjednika nakon što je Jeljcin izjavio da želi vidjeti Putina kao svoga nasljednika, piše Celebritynetworth.
Nedaleko od turističkoga grada Gelendžika, na obali Crnog mora, niknula je monumentalna palača na 18.000 kvadrata, okružena borovom šumom. Počela se graditi prije nekoliko godina, a Putin je, kažu neovisni izvori, bio tajni naručitelj. Velebno zdanje na vrhu litice okruženo je kompleksom prepunim popratnih sadržaja. Prilaz dvorcu budno čuvaju pripadnici ruskih tajnih službi i granične policije.
Crni kamen
Riječ je, tvrdi utamničeni ruski opozicionar Aleksej Navaljni, o dverima vrijednim više od milijardu dolara, koje su mitom ruskih oligarha izgrađene za modernog ruskog cara – Vladimira Putina.
Ekstravagantna dača izgrađena je po uzoru na ljetnikovce ruskih careva iz 18. stoljeća, s masivnim stubovima i kamenim lukovima, temeljima optočenim crnim kamenom, velikim dvorištem i pripadajućim parkom. Cijelo imanje prostire se na 16 hektara guste i zaštićene šume. Ona se sjekla bez dozvole kako bi se omogućila gradnja palače i povezanih zgrada i terena.
Palača je okružena ogradom od kovanog željeza s pozlatama – na glavnim je vratima zlatni dvoglavi orao. Ispred palače je brižno uređeni, formalni vrt, s besprijekorno podrezanom živicom, pažljivo oblikovanim krošnjama, fontanom i ogradama od bijeloga kamena.
Vrtni put vodi do dva velika sletišta za helikoptere uz travnati brežuljak, u kojem se navodno skriva klizalište za hokej. Tunel u stijeni vodi od palače na vrhu rta do obližnje plaže, zatvorene za javnost, pisao je Jutarnji list.
Nedaleko od glavnog zdanja dva su luksuzna vinograda, a na jednom je antička pravoslavna crkva, navodno prenesena kamen po kamen iz Grčke i restaurirana na novoj lokaciji. Uz vinograde su uređene i vinarije, prostrane kuće te farma kamenica. Ti se vinogradi prostiru na više od 300 hektara. Još je jedna pravoslavna crkva u sklopu glavnog kompleksa palače. Veliko zdanje sa zelenim crepovima, za koje Navaljni tvrdi da je "najtajnija i najbolje čuvana građevina u Rusiji".
Procurile fotografije
Unutrašnjost luksuzno opremljene palače brižno se skriva od očiju javnosti. Nekolicina fotografija ipak je procurila, koje otkrivaju monumentalnu glavnu halu, ukrašenu brojnim freskama i sveprisutnom pozlatom.
Originalni nacrti palače otkrivaju da se u njezinoj unutrašnjosti skriva kasino, privatno kazalište za elitne goste, luksuzni bazen okružen korintskim stupovima, saune, turske kupelji, privatni bar optočen mramorom, sobe za masažu, apartmani za liječnike, poslugu, upravitelje, zaštitare i važne goste.
Za svakodnevnu zabavu, u palači je i trkalište za električne automobile, soba s fliperima i arkadnim mašinama, zatamnjena soba za pušenje nargile s pozornicom i šipkom za striptiz. Na raspolaganju je i velika gimnastička dvorana sa strunjačama za judo. U palači je i biblioteka sa sobom za čitanje i sobom za slušanje muzike.
Uz desetak luksuznih spavaćih soba za uglednike i prijatelje, u palači je i glavna spavaća soba, koja se prostire na čak 260 kvadrata, a njome dominira velebni krevet sa stubovima.
Futuristička zgrada
Unutrašnjost palače posvuda je optočena zlatom, a namještena je luksuznim italijanskim komadima namještaja dostupnim samo najbogatijim kupcima. Prema dokumentima o nabavi koje je Navaljni dobavio, riječ je o tržišnim markama koje svoje kataloge šalju isključivo na zahtjev osoba za koje znaju da si mogu priuštiti njihovu ponudu.
Komad namještaja koji sigurno upada u oči italijanski je kožni kauč. To je samo jedan od 47 kauča naručenih za namještanje palače, od čega većina vrijedi desetine hiljada eura. Svaki posebno.
Pokraj same palače, čije unutrašnje uređenje podsjeća na posljednje dane ruske carske porodice, na širem je kompleksu imanja još nekoliko građevina posebnih namjena. Osim spomenutog sletišta za helikoptere, klizališta za hokej i pravoslavne crkve, na imanju je i velika futuristička zgrada sa staklenikom na krovu. Nedaleko je i "čajana" od 2500 kvadrata, kao i antički uređeni amfiteatar – vjerovatno za izvođenje predstava na otvorenom.
Fakinska mladost
Nedavna biografija Vladimira Putina iz pera Philipa Shorta postala pravi je hit. ‘Putin: His Life and Times‘ otkriva samo nekoliko dosad nepoznatih priča iz života aktualnoga šefa Kremlja, no zato, kao cjelina, u pravo vrijeme prilično efektno demistificira lik i djelo bivšeg KGB-ova špijuna, kao i njegova karakterna svojstva.
Ljušteći ih od naslaga propagande i komparirajući lakirani Putinov javni portret s činjenicama iz njegova stvarnog života, autor je ostvario san svakog dobrog biografa i literarnog psihologa. Umjesto političke ikone, svijetu je na pladnju ponudio čovjeka od krvi i mesa punog kompleksa. Koji se, po obrascu manje-više svih agresivaca, jako plaši koječega, a najviše istine o svojoj ranjivosti.
Vladimir Putin ima pomno birani repertoar priča koje voli pričati o svom životu. Omiljena mu je ona o svojoj fakinskoj mladosti i odrastanju u surovoj četvrti poslijeratnog Lenjingrada (danas Sankt Peterburga), gdje je naganjao štakore i ulazio u ulične tučnjave.
"Bio sam huligan", često se Vladimir Vladimirovič hvali svojim mladenačkim mačizmom. Tu je, kao druga poveznica, i klasična postkomunistička priča o tome kako ga je majka dala tajno krstiti protivno željama njegovog oca, predanog člana partije. Draga je Putinu i osobna ispovijed o čvrstoći koju mu je pružilo treniranje džuda.
Putin je kao tinejdžer želio biti pilot. Pretplatio se na aviočasopis i namjerio se sanjati o namještenju u Institutu za civilno zrakoplovstvo u Lenjingradu. Da se realizirao pod okriljem Aeroflota, danas bi život u Ukrajini i Rusiji sasvim sigurno izgledao drugačije. On je kroz sovjetsku špijunsku seriju ‘Štit i mač‘ navodno naknadno zavolio svijet agenata i represivnog aparata, te se Putinov fokus prebacio na sigurnosne službe.
Obavještajna služba
"Najviše me frapiralo kako je napor jednog čovjeka mogao postići ono što cijele vojske nisu mogle", objasnio je svoja nagnuća sovjetskoj ‘Udbi‘ u intervjuu uoči prvih predsjedničkih izbora 2000. Usprkos jeftinim floskulama, jasno je da ga je KGB-u privukao tamošnji milje sirove i gotovo neograničene moći.
Mnoštvo je knjiga koje prikazuju pojedinosti o tome kako je tekao Putinov život. Od krajnje bijede u djetinjstvu do godina u obavještajnoj službi, a zatim i političke karijere koja će ga odvesti do Kremlja, odakle vlada Rusijom (što kao predsjednik što kao premijer) već preduge 22 godine.
No, razumijevanje svjetonazora i onoga što pokreće ruskog predsjednika postali su najvažniji elementi u Putinovoj strukturi ličnosti otkako je napao Ukrajinu. Short je svojom knjigom upravo na ovom planu napravio odličan posao, odbacujući gotovo sve servirane klišeje o tobožnjim odlikama ruskog vođe.
Među najpopularnijim tezama o Putinu je ona kako je on strateg i vizionar koji planira svoje poteze decenijama unaprijed. Short je empirijski dokazao upravo suprotno: da je Putin pragmatični makijevelist nemilosrdno usredotočen tek na svoje neposredne ciljeve. Dobar je u iskorištavanju svojih prilika, no i iznimno vješt u manipulacijama odanošću i u sirovom, gotovo razbojničkom, korištenju moći u ogromnoj ruskoj birokratiji.
Tajne operacije
Umjesto željene slike o sebi u stilu ruskog Jamesa Bonda, Putin je zapravo siv i neugledan birokrata koji uvijek djeluje iz drugog plana. I kao špijun je bio angažiran na zapravo jako dosadnom i monotonom poslu, u kojemu je karijera uglavnom ovisila o udvorništvu i iskazima lojalnosti višerangiranim funkcionerima, a ne o nekakvim opasnim i tajnim operacijama iz špijunskih serija.
"Uvijek je volio ostati u pozadini i promatrati druge, umjesto da sam bude u centru pažnje", piše Short.
Bio je discipliniran, pragmatičan i sposoban koncentrirati svoju energiju na trenutne prioritete. Išlo mu je na ruku i što je odgojen da prikriva svoje emocije. Vrijeme koje je Putin proveo u KGB-u je naknadno posve mitologizirano, no realnost njegove karijere je bila zapravo prilično otužna.
Lojalni saveznici
Najviši čin u KGB-u kojega je dosegao bio je pukovnik. Jedina inozemna dužnost mu je bila u nezahtjevnom istočnonjemačkom Dresdenu, među lojalnim sovjetskim saveznicima. Vrhunski špijunski operativci Moskve u to su vrijeme djelovali u metropolama zapadnoga svijeta, u New Yorku, Washingtonu, Londonu, Parizu… Da nije bilo raspada SSSR-a koji ga je prilično istraumatizirao i uplašio, te je bezglavo bježao iz Dresdena s perilicom rublja u gepeku, Putin bi vjerojatno i okončao špijunsku karijeru u sličnom tonu nezamjetne ispodprosječnosti.
Vrata političkog uspona otključalo mu je zbližavanje s prvim izabranim gradonačelnikom Lenjingrada Anatolijem Sobčakom (vjerovatno po nalogu KGB-a). Kao Sobčakov zamjenik, Putin je stekao reputaciju discipline, lojalnosti i odbijanja mita, što će mu dobro služiti u godinama kasnije. Jednako važno, počeo je graditi i mrežu saradnika od povjerenja, poput budućega premijera i predsjednika u jednom mandatu Dmitrija Medvedeva, koji je prvi put radio s Putinom kao pravni savjetnik u Lenjingradu.
Igor Sečin, bivši časnik GRU-a (vojne obavještajne službe), bio je najprije Putinov osobni tajnik, da bi kasnije postao predsjednik najveće naftne kompanije, Rosnjefta. Nimalo slučajno, obojica su, zajedno s drugima iz Putinovog najužeg kruga, stekli golema bogatstva tokom njegove vladavine.
Kad je tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin pozvao Putina u Moskvu i izabrao ga za svog nasljednika 1999. godine, na Putina nije pala karta zbog njegovog blistavog intelekta ili (nepostojeće) karizme. Naprotiv, Jeljcin i njegovi savjetnici vidjeli su u Putinu pouzdanog mediokriteta koji neće izdati ostarjelog predsjednika ili krenuti u lov na bogatstvo njegove obitelji. U zadnjem su bili u pravu. Putinov prvi čin na dužnosti bio je potpisivanje dekreta kojim je Jeljcinu darovan imunitet od kaznenoga progona. Na vlast je došao, moglo bi se reći, čistim trgovačkim dogovorom.
Mijenjanje formata
Osim vještine u izgradnji saradničkih mreža i stjecanju moći, jedan od Putinovih najvećih talenata tokom karijere bila je njegova sposobnost da fingira vrline koje drugi trenutno trebaju. On je majstor ličnog dizajna u zadanome trenutku. Nadređenima u Lenjingradu i Moskvi činio se marljivim i odanim, iako je, barem tokom prvih godina, vjerovatno još uvijek izvještavao obavještajne službe. Kad je u junu 2001. upoznao Georgea W. Busha, šarmirao ga je pričom o tome kako je njegov krsni križ "čudesno spašen iz plamena" tokom požara. To je pridonijelo uvjerenju ne baš pametnog američkog predsjednika da je u očima ruskog voše ulovio "osjećaj njegove duše".
Putin se ne jednom pohvalio kako sebe smatra "stručnjakom za odnose s ljudima". Danas bi na majice sa svojim likom i slovom ‘Z‘ mogao štampati i prigodne poruke: ‘PR-ovac, a ne zločinac‘.
Sposobnost mijenjanja formata svoje osobnosti plasirao je itekako masovno za domaće političke potrebe. Prijestupe iz djetinjstva je forsirao kako bi se povezao s glasačima izvan velikih urbanih centara i glumio da zna što znači živjeti teškim životom. Pozirao je na fotografijama golog torza dok jaše na konju i zaranjao u ledene rijeke u Sibiru. Tako je, nasuprot Jeljcinu sklonom piću, sebe dizajnirao kao snažnog čovjeka od akcije.
Bez pikanterija
Da je odstupio nakon prva dva svoja mandata 2008. godine, kada su cijene nafte cvjetale, ruska ekonomija rasla, a zemlja vraćala ugled u svijetu, bio bi zapamćen kao jedan od najmodernijih ruskih čelnika u historiji. Umjesto toga, ušao je u antiustavnu kombinatoriku neograničenog produženja svoje vlasti. Rotirao se s Medvedevom na funkcijama, cijelu državu podredio svojim hirovima.
U Shortovoj biografiji nema ‘žutih‘ pikanterija iz Putinova ljubavnog i porodičnog života. Izgleda da ih je namjerno izbjegao. To nimalo ne smeta predano nijansiranom i uravnoteženom portretu čovjeka koji kroz neograničenu vlast evoluira od osobnog sivila, ispodprosječnosti i neupečatljivosti do ordinarnog globalnog nasilnika i mitomana.
Putinov biograf pritom je jako kritičan i prema postupcima zapadnih čelnika kojima pridaje značajnu ulogu u gomilanju ogorčenosti u nepametnoj glavi šefa Kremlja, čiji su gubitnički kompleksi iz Hladnog rata očito toliki da ne posjeduje ni minimalni kapacitet podnijeti nove udarce svom egu.
Slanje u smrt
Ništa od toga ga, međutim, ni u jednom trenutku ne eskulpira od barbarstva počinjenog nad Ukrajinom. Odluka da progna milione, ubije desetine hiljada nedužnih, mlade Ruse pošalje u smrt i stavi pod hipoteku budućnost cijele Rusije, bila je samo i isključivo njegova.
Otvoreno se pozivajući na imperijalista Petra Velikog, despota iz dalekog 18. stoljeća, Putin je svjesno iskoračio na otvoreni put tiranije kakvu je moderni svijet odavno prezreo. Svi slični monstrumi su kroz povijest dobro razumjeli ljudsku prirodu i nemilosrdno su je uprezali u svoj osobni interes: zastrašivanjima, prijetnjama, torturama, masovnim uništenjima. No, civilizacija ih je odavno odbacila kao poželjne i časne vladare, obrazovani i razumni ljudi danas ih više ne žele ni najgorim dušmanima.
