Muzika

Zaboravljeni intervju Saše Lošića iz ratne 1992: Šta znači biti Sarajlija? Ovo mi već sliči na prvi krug pakla…

Ljubimac bivše Jugoslavije i frontmen Plavog orkestra Saša Lošić Loša proslavio je nedavno svoj 56. rođendan. Kako je oduvijek bio pacifista i kosmopolita, ratna događanja 1992. godine duboko su ga pogodila.

Njegov intervju iz 1992. godine jasno dokazuje koliko ga je rat na prostoru bivše države pogodio i koliko se nadao da će se ratno ludilo što prije završiti.

Intervju koji je prenio Yugopapir donosimo u cjelosti:

Rujan 1992: Sjećate li se: „Ljudi me, po pravilu, nisu shvaćali, pa su me stoga uplašili. Doveli su me u neko čudno, ali tipično stanje za neshvaćene Rakove, pa sad neumorno bježim. Navlačim svoj neprobojni oklop čim osjetim da me svijet, oko mene, iole može povrijediti“ – rekao je Loša u prosincu ’89, u intervjuu za naš list.

Od tad, prošlo je podosta vremena, promijenilo se toliko toga… Naravno, ni Loša više nije isti, ali ga njegova nevjerojatna iskrenost, emotivnost i način razmišljanja, i dalje izdvajaju od svih drugih…

„U svakom društvu imaš dva posto neshvaćenih karaktera, koji su mnogo bliži ljudima koji su živjeli prije sto godina. Vjerujem da će ta dva posto ljudi ostaviti neki fini trag iza sebe, i da će oni koji će se roditi poslije nas – sasvim lijepo komunicirati s nama. Uostalom, bilo bi glupo da svi isto razmišljamo, jer i nismo svijet istih ljudi. Kad se ne bi bavio ovim poslom, vjerojatno i ne bih mogao opstati u tom svijetu normalnih. Prvo: tko bi se normalan oblačio kao ja, tko bi pravio ove i ovakve pjesme, tko bi skakao po bini?…

Tijekom posljednje dvije godine prešao sam put od radikala do konzervativca, naučio kako se živi uz što manje nesporazuma: dakle – navikao sam da se mentalno adaptiram, našao način da se razumijem s drugim ljudima. Znaš, ljudi ne vole nepoznanice – ako im nešto nije jasno, oni to smjesta eliminiraju. U suštini, prava stvar je ponašati se malo konzervativnije, ali u kreaciji zadržati onu neophodnu lucidnost“, započeo je.

Prije si govorio da bi tek na nekom usamljenom salašu bio onaj pravi Loša.

Sad se ta slika o pustom salašu malo promijenila, jer se sela najviše raketiraju. Taj idilični prizor sela pretvorio se u jednu neveselu metaforu, a to je – spaljeno selo.

Svojevremeno, opsjedalo te pitanje – kako ostaviti nešto vrijedno iza sebe?

Nemam više tih iluzija! Ovo su prostori koji nemaju baš nikakvu toleranciju prema bilo kakvim stvaraocima. Pogledaj sve te naše veličine… Nisu se ni ohladile u grobu, a već su im zaboli krampu u spomenik. Svakako, ni ja nisam za kultove ličnosti, za izlijevanje u bronzi i klanjanje pred tim spomenicima, ali – neke stvari, ipak, moraju ostati. Ja, čak, nisam siguran da jednog dana neko neće – iz ko zna kakvih razloga – spaliti i sve ovo što smo mi dosad uradili.

Zašto bi, kad vi nikad niste imali ni jednu, jedinu političku pjesmu?

Nismo, al’ to više i nema veze. Sad je bitno samo jedno – je l’ „smrdiš“ na ovu ili na onu naciju. Ne znam… Bojim se da je sve, malkice, prešlo u anarhiju. Jedino se sa sigurnošću može reći da će se vlade dizati i padati, a da će se sladoled uvijek proizvoditi s istim uživanjem, jer će uvijek biti ljeto. To je jednom prilikom rekao Makavejev, želeći da pokaže svu apsurdnost povijesti.

Što misliš, što je to u našem mentalitetu što tjera ljude da blate one koji se izdignu iznad prosjeka?

Problem je u intelektualcima koji su se previše unarodili. Ti narodni intelektualci samo pothranjuju jednakost, teoriju da smo svi isti, čime se postavlja imperativ – biologije. Tako se u prvi plan ističe nacionalno, kao najsnažniji oblik identifikacije na svijetu. U takvim uvjetima, tko god odskoči – biva prognan. A, svi smo mi, na ovim našim prostorima, tragično i prokleto vezani jedni za druge. Možda to sad zvuči glupo, ali – to je činjenica. Upravo zato i mislim da će biti velikih problema kad se počnemo miriti, a to će se morati dogoditi. U ovom trenutku, malo sam „zamrznuo“ svoj osjećaj jugoslavenstva, već se osjećam samo kao Sarajlija. To mi je, nekako, najšira demokratska forma.

Što to Sarajlija podrazumijeva?

To znači da se u mojoj umjetnosti i krvi sudara mistika orijenta, osjećajnost slovenskog naroda, dekadencija zapada, temperament juga i Mediterana… Sve je to u Sarajevu, koje je raskršće svih mogućih konfesijskih utjecaja. U stvari, Sarajevo je raskršće svijeta. To je grad na četiri tornja – ti u njemu imaš i džamiju, i sinagogu, i katedralu i pravoslavnu crkvu. Naprosto, Sarajevo je moralo biti sačuvano kao jedna vrsta duhovnog eksperimenta. Ono je svijetu bilo potrebno kao dokaz da se, ipak, može zajedno. Čini mi se da ga nikakva trenutna glupost neće moći uništiti; ali – Bože moj – živi bili pa vidjeli… kad sve prođe…

Međutim, Jugoslavija još postoji u mojoj svijesti, kao jedna metafora. Kao što ja poštujem svačije pravo da se nacionalno identificira, tako se nadam da će drugi poštovati moje pravo da ne mogu da mrzim neke ljude iz svih dijelova ove zemlje; da ne mogu zamrziti amfiteatar u Puli, jadranske otoke, Budvu, Beograd… Meni je sve to, još uvijek, drago. Ljudi su ti koji prave frku, a ne gradovi. Zidovi nikome nisu krivi.

Nedavno, u emisiji „TV lice“, rekao si da su nekad – u Sarajevu – postojala četiri luđaka, a da im se danas ni broja ne zna.

Da, jedan je pjevao pjesme Zdravka Čolića, drugi je zamišljao da je političar, pa je s balkona držao govore, treći je ulicom nabrajao životinje iz onih čokoladica „Životinjsko carstvo“, četvrti je pokušao da stigne vrijeme, a danas – danas su normalni ekscentrici. Sad su se svi ljudi pretvorili u male policajce… Svi nešto prijete, opominju, jer – tako je lakše živjeti. Stvara se neki novi aparat denuncijanata – babe koje vire kroz ključaonicu, onih koji gledaju tko je ušao, a tko izašao iz zgrade.

Kako jedan rođeni emotivac kao ti, uopće, uspijeva da opstane u tom i takvom vremenu?

Sretan sam što me ništa nije uprljalo, jer u stihijama i strahu ljudi gube glavu, priklanjaju se većini ili idu radikalno uz manjinu. Ja se, još uvijek, krećem centrom, promatrajući sve što nam se dešava kao dva paralelna svijeta – svijet ljudi kojima dosad nije demonizirana svijest, i svijet ljudi koji s uživanjem proživljavaju ovu situaciju. Međutim, na neki način, svi zajedno smo pomalo degenerirani, jer – prije nas je sjednica CK izbacivala iz takta. Kad neka delegacija napusti sjednicu, cijelu noć nismo mogli spavati pitajući se što će biti, a sad – iz večeri u večer – mirno gledamo poginule ljude i razrušene gradove.

Naprosto, pomaknuo se prag osjetljivosti. Više je nego sigurno da je svima nama potreban jedan divovski terapeut koji bi nas, nekako, izliječio od svega ovoga.

Misliš li da bi uspio?

Ne treba biti jako pametan da bi zaključio da ovdje svakih pedeset godina nešto „rokne“. Bojim se da je problem svih nas u tome što se bojimo da iz te zajednice pobjegnemo u samoću individualnog razmišljanja. Čim nešto sam odlučuješ, razmišljaš, pišeš, stvaraš – odmah si disonantan. Naši ljudi se toga boje, jer je između znanja i prepotencije stavljen znak jednakosti. Čim je neko drugačiji, odmah začuješ komentare: vidi, on je naš’o da se pravi pametan, da upotrebljava strane riječi; ma što on misli da je?

Vjerujem da je mnoge ljude strah što imaju puno znanja, jer nigdje roda, nigdje brata da se uhvate, da se ta odgovornost proširi na sve nas. Ovo je vrijeme agresivnih srednjaka – to sam rekao još onda, prije dvije godine. Više i nije teško biti neki prorok, jer i najmanje dijete zna da će sljedećih deset godina biti grozno. Sumnjam da će se vratiti nekadašnja radost, ali – opet duboko vjerujem da postoje čuda. Kao što nismo vjerovali da nam se sve ovo može desiti – pa se desilo – tako se nadam da će nas iznenaditi neki val finih zraka koji će ljude učiniti plemenitijim, boljim; da će različitost biti nešto lijepo, a ne ružno.

Što misliš o ovoj, tvojoj, generaciji ’64, koja je dovoljno zrela da shvati što joj se zbiva, a opet – čini se da se malo toga može promijeniti?

U posljednjem broju, Bjela (Dragan Bjelogrlić, glumac) je lijepo rekao – ovo nije naš rat. On nam je nametnut! U te dvije rečenice krije se suština svega. Tužno je da, na pragu dvadeset prvog stoljeća, netko odlučuje hoće li ta moja generacija biti živa ili ne. Ja uvažavam sve povijesne procese, sve teritorije, ali – moraš nekome ostaviti to minimalno pravo izbora – ako ne želi da ubija, da ne mora da ubija! Zamisli da me „digne“ ne znam tko i dovede u situaciju da pucam u nekoga tko je do jučer dolazio na moje koncerte, pjevao pjesmu „Goodbye teens“. Razumiješ? To su čudne stvari!

Jasno je da smo svi mi, podjednako, uskraćeni za neke lijepe stvari koje mladost čine mladošću. Osiromašeni smo za uzbuđenje ljetnog predvečerja, pjevanje pjesama Beatlesa na plaži… Doduše, mi smo još nešto ušićarili par ljeta prije svega ovoga, al’ tko zna što će biti i sa mnom, s mojim bandom, sa svima
nama…

Prije dvije godine, pričao si i o tome kako ti je Dino Dvornik, u jednoj prometnoj nesreći spasio život, a sada…

Kad sam ga vidio na onoj slici, u uniformi Zengi, ništa mi nije bilo jasno… Još uvijek hoću se probuditi, shvatiti da je sve to samo san. Možda će me netko krivo shvatiti, ali ja ne mogu biti ništa drugo nego pacifista. Ne bih mogao povrijediti ni goluba, ni mrava… nikoga. Volio bih da smo svi k’o braća, da se pomirimo, jer – da nije toliko žrtava – sve ovo bi djelovalo kao dječja svađa.

Međutim, u svakoj katastrofi postoji neko dno, neka granica ispod koje se ne može, ali – mi nikako da dođemo do nje. Ovo mi već sliči na prvi krug pakla, k’o da se ganjamo s Luciferom. Ne znam što mi, uopće, treba „lajati“, al’ bog mi ne da da šutim. Ipak, nadam se da mi ovi što čitaju neće zamjeriti…

Ti si sudjelovao u onom, toliko komentiranom, davnom Yutelovom koncertu za mir. Misliš li da ima smisla, tako, uopće boriti se protiv rata?

Tu su bili svi; od Brege, do Jabuke, Bajage, Harisa Džinovića, Pušenja… Ne možeš mimo svoje raje. Ja sam se pribojavao da sve to ne dobije ideološke konotacije, jer ideologiju ne volim… Istina, malkice je počelo sličiti na to, ali – u suštini – to je bila jedna lijepa ideja koja se kasnije, kao i sve lijepe ideje, donekle isprofanirala. U principu, zar nije lijepo poručiti da želiš samo mir i ništa više?

Iako pričamo o krajnje sumornim temama, iz tebe zrači neka sasvim nova energija koja je – čini mi se – potpuno potisnula onu silnu depresiju iz prosinca ’89.

Mislim da je sam život nadmašio sve što se može nazvati individualnom depresijom. Po meni, smiješno je biti u depresiji dok su ljudi na frontu. To je van pameti, al’ eto – za nekog jakog sociologa, psihologa ili pisca, za nekog novog Andrića, ovo je sigurno najznačajniji period življenja na ovim prostorima. Ovo su, u stvari, godine opasnog življenja u bivšoj Jugoslaviji.

Prije si govorio da se groziš nedovršenih i polovičnih stvari, ljudi bez stila i znanja…

Vidiš kako sam tad lijepo govorio… Volio bih opet tako… Život treba u što većoj mjeri provesti u nekoj dobroj energiji, zafrkanciji. To je osnovno, jer i velike i male ljude, i talentirane i netalentirane, izjednačava ta kratkoća života, zbog čega sam i odustao od te moje misije da tražim smisao svega…

Sjećam se jedne Kišove serije, o dvije Židovke s Golog otoka, koju je uradio neposredno pred smrt, kad je već znao da je teško bolestan. Gledajući tu seriju, stalno sam se pitao zašto im postavlja neka mala, beznačajna pitanja – koliko vas je bilo u grupi, čime ste putovali…

Međutim, kasnije sam shvatio da za čovjeka svjesnog da mu je kraj blizu, nema malih i velikih pitanja – sva su podjednako velika ili mala. Bojim se da nam ovaj požar, koji sve nas može zahvatiti, točnije – koji nas već hvata – ne ostavlja mjesta za neko jače i dublje filozofiranje.

Većina bi, na tvom mjestu, nadugačko pričala kako je pjesmu „Ljubi se istok i zapad“ napisala potaknuta dramom trenutka, a ti si krajnje iskren rekao da je početak svega bio spot za Unis tours.

Prvo je napravljen refren koji se – odjednom – pjevao na sve strane, pa je tek onda nastala cijela pjesma. Kad je, u vrijeme Zaljevskog rata, pustio Yutel – ona je dobila sasvim drugi prizvuk. Bilo je krajnje neobično i to da je jedna politička emisija pustila cijelu pjesmu, pune četiri minutu… Poslije Yutela, emitirana je i u Sarajevskom TV Dnevniku i – počela živjeti potpuno nov život. Nije da nam to nije prijalo, ali – mislim da će „Simpatija“ trajati mnogo, mnogo duže, jer sve te pjesme s pamfletom u sebi, pa iako poruka bila i najhumanija – imaju kraći vijek od ovih ljubavnih.

U onom intervjuu s kraja ’89. rekao si da imaš strašnu potrebu da slikaš.

Joj, par dana poslije tog razgovora, pročitam u novinama kako Sylvester Stallone uživa u slikanju. Htio sam sam sebe šakom „opaliti“… To mi je zvučalo onako: u slobodnom vremenu slika, a poslije nam je, k’o dobar domaćin, skuhao kavu. Zapravo, to su bili posljednji ostaci mog puberteta, istina kasnog.

Tad si rekao i to da imaš neku svoju internu magiju, da prije spavanja molitvom poništavaš dnevne grijehe…

Mislim da bi se svijet bez nade i vjere sveo samo na vatru i agresiju, a to nikako ne mogu prihvatiti. Prije par godina, u Splitu, stajao sam pred pedeset tisuća ljudi koji su čekali što ću reći. Bio je to neki politički obojen koncert, koji je organizirao Omladinski savez, a zvao se Mirodrom. U loži su sjedili omladinski funkcioneri, a od mene se očekivalo da kažem nešto o budućnosti socijalističke omladine.

Odjednom, osjetio sam strahovitu pobunu i želju da se vratim u potpunu anonimnost. Grozno je biti autoritet… To mi je tko da se nalaziš između provalije ispred i minskog polja iza sebe. U tom trenutku, shvatio sam da nikad ne bi mogao biti vlast, a sam sebe pretvarati u boga. Uvijek želim da vjerujem kako iznad mene postoji neko tko je bolji, plemenitiji i jači, neko kome se treba moliti.

Inače, tačno se zna ko hoće vlast… U mojoj gimnaziji, bio je jedan Nebojša, koji je imao četvrtastu glavu, a u školu je dolazio u klasičnom odijelu, s aktovkom. Bio je predsjednik odbora učenika u zbornici. Već sa sedamnaest djelovao je tko da mu je četrdeset. Sjećam se da je često prilazio Pavi i meni s pitanjem: muče li vas profesori, a to je zvučalo k’o da je sišao u bazu, među radnike. E, takvi, vjerojatno, i postaju vlast… Ma, da, moja generacija je tu – još sekunda i već je u fotelji. Sad su još tu negdje, asistenti…

Što podrazumijevaš pod grijehom?

Grijeh je, možda, kad bi htio više love nego što ti treba, kad hoćeš luksuz a vidiš prosjaka, kad se nasmiješ tuđoj nesreći, ali – i to je ljudski.

Jednom si rekao da nikad nisi mogao da shvatiš ljubav, magiju i politiku?

Pa, to nitko i ne može shvatiti. Stvari, koje su jasne, postaju nezanimljive. Eto, djevojku uvijek moraš, bar malkice, ostavljati u neizvjesnosti, jer – ako ona zna da s posla juriš kući i da je nikad ne bi prevario, prije ili kasnije – reći će: e, jesi dosadan!

Neko vrijeme uveliko se pričalo o tvojoj ženidbi.

To su priče tipa: Brena dobila dijete. Kakva ženidba? Tko mene može zamisliti u situaciji – je li vi Saša Lošiću…? Ma, tko se sada ženi? A, tek rađati dijete – čim se rodi, „opali“ te šakom i kaže – jesi l’ normalan? Vidiš kakva je situacija? Što si me pravio, kog đavola?

Koliko znam, kod tebe se, ipak, dešava nešto lijepo na ljubavnom planu.

Pa, to je ono: malkice se izgubi strast, ali ostaje jedno fino prijateljstvo, kao u svim drugim vezama. Ima onih malih injekcija – ponekad svađica koja osvježi vezu, ili odlazak na put, pa pitanje – što je ovo, rekao si da ćeš se vratiti još u petak, a produžio si do nedjelje? Kažu da je sedma godina najkritičnija, a mi smo tu negdje. Kažu mi i to da ne valja tako dugo furati prije braka, jer se ispričaš, pa ti poslije ponestanu teme: al’ tko to zna.

Imaš li o čemu pričati s Pavom i Ćerama?

Ne znam hoću li sa ženom biti toliko koliko sam s njima… Pa, mi dvjesto dana godišnje provedemo zajedno, ali i dalje imamo želju da se i privatno družimo. Nekako, u isto vrijeme osjetimo potrebu za novom pločom, u isto vrijeme se istrošimo. Imamo jedno fino prijateljstvo, k’o iz francuskih melodrama. Zamišljam scenu u kojoj su stari prijatelji pobjegli od žena i našli se negdje na obali… Negdje 2030. godine, Pava će doći iz Kanade sa šestom ženom, koja će biti jedno dvadeset godina mlađa od njega, Ćera će biti malo deblji gospodin s dvoje djece, drugi Ćera će voziti neka luksuzna kola… U stvari, tko zna što će tada sve biti…

Razgovarala: Brankica Treskavica (Ćao, 1992.)