Haris Silajdžić (mlađi) okomio se na Zukana Heleza jer je pomogao nezaposlenoj kćerki poginulog pripadnika bivše Vojske RS da dobije posao.
Nema šta se nije nagovorio federalni zastupnik Stranke za BiH državnom ministru odbrane i potpredsjedniku SDP-a. Ispade da je jedna prosta ljudska gesta za uspaljene šoviniste (kojih u SBiH ne manjka, počevši od predsjednika stranke Semira Efendića) krucijalni dokaz izdaje Sarajeva i njegovih branitelja, “podrške agresoru” i navodnog sluganstva neprijateljima ove zemlje.
Mišija rupa
Znao je mlađi Silajdžić i prije politički presoliti, uzburkati zle duhove, lupetati bez mjere i granica dobrog političkog ukusa, poput objave da je u Beču izlobirao nekog nesretnika iz Burme da njihova delegacija u UN glasa za rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Na kraju je Burma glasala protiv, a Silajdžić se sakrio u mišiju rupu iz koje, sudeći po stavovima koje bez ikakvog srama javno proklamira, nikad vise nije trebao ni izaći.
Šta je to tako “neoprostivo” uradio ministar Helez?
“Desilo se da me nazvala žena iz Istočnog Sarajeva i to je dijete poginulog borca Vojske RS. Prije 11 godina je završila fakultet, molila je preko SNSD-a i SDS-a, porodica je u jako velikoj krizi, bolesni su itd. I ja sam je pozvao da dođe i preko Agencije za državnu službu obezbijedio sam da je zaposlimo – ugovor o radu. Znači njen tata je poginuo na sarajevskom ratištu kao pripadnik Vojske RS. Moj brat je poginuo kao pripadnik Armije RBiH u specijalnoj jedinici i kada je počela raditi ona meni šalje poruku: Ministre, ako ne smeta samo da Vam kažem da sam zapalila svijeću u crkvi svom tati i vašem bratu rahmetli. E takvu Bosnu i Hercegovinu ja želim”, otkrio je nedavno u jednom TV intervjuu Helez.
Kod dobronamjernog čovjeka ova kratka priča izaziva ne samo empatiju, nego i budi nadu da nije sve izgubljeno u nacionalističkom vrtlogu stalnih podjela na “naše” i “njihove”, na “patriote” i “izdajnike”, na “vlahe” i “balije”… Da postoje politike i političari koji su svjesni da ne mogu promijeniti nesretnu i lošu prošlost, ali da su dužni da i vlastitim primjerom pokažu mladim generacijama da možeš istovremeno biti čovjek, poštovati druge narode i čuvati obraz svog, da se ljubav prema svojoj zemlji ne dokazuje samo mahanjem zastavama i lajkovima na društvenim mrežama.
E tu lekciju teško može savladati i naučiti mozak političkih talibana poput Harisa Silajdžića. Takvi ne razmišljaju niti znaju samostalno koračati izvan zadatih nacionalističkih torova u kojima je mržnja pogonsko gorivo, a zajednički život različitih religija i kultura nešto bogohulno i opasno.
Njima je, nažalost, vrijeme interneta dalo prostor da iznose stavove o svemu i svakome, i oni tu slobodu svakodnevno koriste da nam uvijek i iznova potvrde da je Albert Einstein doista bio u pravu kada je rekao da je samo ljudska glupost beskonačna.
Zatvorene oči
Samom Helezu politički protivnici štošta prigovaraju, nekad s pravom, nekad bez osnova, ali epizoda sa djevojkom iz Lukavice kojoj je pomogao da dostojanstveno živi i preživi, otkriva da je i nakon dugo godina u visokoj politici - gdje mnoga lica vremenom stave ili skinu maske - on ostao vjeran principima ljudskosti i nepatvorenog, izvornog bosanskog duha zajedništva.
Da sada ne otvaramo temu koliko njegova gesta na površinu izvlači svu licemjernost i jad srpskih nacionalista koji se redovno busaju u prsa i pozivaju na odbranu “srpskih nacionalnih interesa” i zaustavljanje “muslimanske opasnosti” u BiH, a spremni su da čvrsto zatvore oči pred sudbinom svojih sunarodnjaka i prvih komšija koji godinama bezuspješno obijaju pragove institucija i firmi čija su vrata otvorena samo za podobne i poslušne, one sa kupljenim diplomama i čvrstom stranačkom zaleđinom.
Nažalost, novo normalno u BiH već desetljećima je sveprisutna korupcija, zapošljavanje s vezom, ne pošteno i zakonito poslovanje, nego “privatizacijsko snalaženje”, otimačina i namještanje tendera.
U tom prljavom moru u kojem najlakše plivaju pohlepni, podobni i poslušni, priče o ministru odbrane Zukanu Helezu i nezaposlenoj fakultetski obrazovanoj kćerki poginulog pripadnika bivše Vojske RS, još će dugo biti “incident”, a ne nešto društveno korisno i ljudski prihvatljivo.
