Činjenica da se Finska i Švedska spremaju pridružiti NATO-u je još značajnija nego što mnogi medijski izvještaji prikazuju. Ne samo da su obje zemlje zadržale proučenu neutralnost dugi niz desetljeća, one su – posebno Finska – to činile pod pritiskom Moskve.
Tokom Hladnog rata skovan je pojam Finlandizacija kako bi se opisala nominalno nezavisna zemlja čiju je vanjsku (i, donekle, unutrašnju) politiku diktirala susjedna velika sila.
U 1970-ima, kada je Zapadna Njemačka prednjačila u ostvarivanju prijateljskih odnosa sa Sovjetskim Savezom, neki su se američki dužnosnici bojali da će Moskva iskoristiti uvertiru i “finlandizirati” našeg frontalnog saveznika u sukobu između Istoka i Zapada. Prije samo nekoliko mjeseci, kada je Vladimir Putin okruživao Ukrajinu vojnim snagama, neki su predložili Finlandizaciju kao način da se spriječi invazija, piše Slate.
To je razlog zašto se nalazi tako visoko u katalogu malo vjerovatnih događaja, u ovoj eri malo vjerovatnih događaja, da je Finska – zajedno sa svojim neutralnim susjedom, Švedskom – spremna pridružiti se ne samo najmoćnijem vojnom savezu na svijetu, već i savezu čiji je glavna svrha obuzdavanje ruske agresije.
Putinova invazija na Ukrajinu je poticaj za ovaj potez. Podnošenje zahtjeva za članstvo u NATO-u nije bilo na popisu obaveza nijednog finskog ili švedskog političara prije 24. februara ove godine; niti je ta ideja privukla većinu njihovog stanovništva, kao što to čini sada.
Bastioni neutralnosti
Ipak, taj potez nije baš iznenadan. Godine 1995. obje su nacije (zajedno s Austrijom, drugim bedemom neutralnosti) pristupile Evropskoj uniji. Do tada su se također pridružili Partnerstvu za mir, programu koji je osmislio predsjednik Bill Clinton kako bi pomogao bivšim nacijama sovjetskog bloka – kao i neutralnim silama – da se integriraju sa Zapadom putem slobodnih tržišta i demokratskih institucija. Iako PfP nije bio vojni savez, jedan od njegovih planova također je pomogao tim zemljama da reformiraju svoje oružane snage - što je, između ostalog, značilo kupnju i obuku s istim oružjem koje su zemlje NATO-a kupovale i koristile.
Ivo Daalder, prvi ambasador u NATO-u predsjednika Baracka Obame, podsjeća da su Finska i Švedska do trenutka kada je preuzeo dužnost, 2009. godine, bile “vrlo dorasle” standardima i praksi NATO-a – jedna od ključnih kvalifikacija koje kandidati moraju proći prije nego što primanje u savez. Oni su rasporedili trupe na Kosovo i Afganistan; Švedska je čak isporučila obavještajne podatke i nadzor NATO-ove operacije u Libiji 2011.
Ipak, nisu imali sklonosti za ulazak u NATO. To je bilo unatoč činjenici da su najeklatantniji dani finlandizacije završili s Hladnim ratom: nijedan ruski vođa nije imao polugu da utječe na finsku ili švedsku vanjsku politiku, a obje su zemlje prevalile dug put prema tome da postanu punopravni zapadnjaci. Međutim, Finska je dijelila (i još uvijek dijeli) granicu od 800 milja s Rusijom; njeni su čelnici bili itekako svjesni da ruske trupe mogu preći tu granicu s malim poteškoćama; i razumjeli su prednosti održavanja te granice stabilnom - ne provocirati lidera Kremlja ili ga potaći da smatra da će biti okružen.
Početak Finlandizacije
Ovo nije bila apstraktna stvar. U novembru 1939., tri mjeseca nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je napao Finsku, uglavnom kako bi zaštitio Sankt Peterburg, koji se tada zvao Lenjingrad i nalazio se samo 20 milja od finske granice. Finci su pružali otpor više od tri mjeseca, boreći se protiv sovjetskih tenkova taktikom iz zasjede (koju neki vide kao prethodnicu ukrajinskoj taktici danas). "Zimski rat", kako su ga zvali, završio je sporazumom koji je Rusiji dao 10 posto finske zemlje u zamjenu za garanciju finskog teritorija. Ovaj dogovor - koji je kodificirao mješavinu obostranog interesa, lagodnosti i poštovanja - označio je početak finlandizacije.
Sljedećih 80 godina Finci i Šveđani bili su skloni poštivati ruske sigurnosne interese, kako ih je definirao Kremlj, čak i kad su se pridružili svim zapadnim institucijama osim NATO-a – najobvezujućeg saveza – i klonili su se toga iz dva razloga: znali su da će zapaliti paranoju Kremlja; i nisu mislili da im treba zaštita NATO-a sve dok su odnosi s Kremljom mirni.
Invazija koja je sve promijenila
Putinova invazija na Ukrajinu sve je to promijenila. To je otkrilo rasplamsanu paranoju u Kremlju, a s obzirom na geografsku realnost, natjeralo je Fince i Šveđane da shvate da bi ipak mogli koristiti određenu zaštitu – posebno članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji obavezuje članice da tretiraju napad na jednu kao napad na sve njih.
Uključivanje Finske i Švedske također bi značajno pomoglo NATO-u, ojačavajući odbranu Estonije, Latvije i Litve – među najmanjim i najranjivijim članicama saveza – sa sjevera i preko Baltičkog mora.
Na još jedan način, dakle, Putin je oživio svoje najstrašnije noćne more. Još od Revolucije 1917., sovjetski (a sada i ruski) lideri zabrinuti su - svi iskreno, često s dobrim razlogom - zbog "opkoljenja" koje provode njihovi kapitalistički neprijatelji. Invazija na Ukrajinu ponovno je probudila NATO kao vojni savez, učvrstila njegove transatlantske veze sa Sjedinjenim Državama, pa čak i natjerala Njemačku da značajno poveća izdatke za odbranu. Sada kada se Finska i Švedska spremaju pridružiti NATO-u kao 31. i 32. članice Saveza, Rusija se nalazi gotovo doslovno okružena - sve do svojih granica s juga, zapada i sjevera.
Bez obzira na to koliko još dugo traje Putin ili kakav će ga vođa naslijediti, njegov mandat - dva desetljeća moćnika nostalgičnog za povratkom ruskog carstva - vjerovatno će se smatrati katastrofom za rusku sigurnost, najstrmijim nazadkom od raspada Sovjetskog Saveza . S obzirom na historiju između dviju zemalja, prikladno je da Finska tu igra značajnu ulogu.
