“Mir je teži od rata”, rekao je tokom dugotrajnih pregovora talibana, SAD-a i vlade u Kabulu, jedan od vojnih lidera paštunskih sunita koji opet osvajaju Afganistan. Kojem je u dugom ratu poginuo sin. I to mu se vidjelo na licu.
Maria Zaharova, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, poručila je kako “svijet s užasom gleda rezultate posljednjeg washingtonskog historijskog eksperimenta”. Lako je sada upirati prstom u SAD, tvrditi da su glavni krivci. Stvari nisu tako jednostavne.
Američka vojna operacija u Afganistanu 2001. godine dobila je gotovo jednodušnu podršku cijelog svijeta. I Vladimira Putina. Međunarodne snage u tu “nepokorenu zemlju” dolaze pod okriljem UN-a. Zločinačkoj terorističkoj organizaciji al-Qa’ida zadani su teški udarci koji su je onemogućili da djeluje globalno nego samo u kolebljivim dijelovima svijeta. U Afganistanu je, što sad mnogi zaboravljaju, postojao jasno definiran UN-ov plan obnove, izgradnje društva. I u toj je dimenziji ostvaren velik uspjeh. Podsjećam da su u talibanskim izaslanstvima na pregovorima u Dohi bile i žene.
Problem nije bila američka politika prema Afganistanu, nego tragična odluka administracije Georgea W. Busha i potpredsjednika Dicka Cheneya (koji je bio spiritus movens ideje) da se krene u intervenciju u Iraku. Koja nije imala globalnu ni podršku UN-a i koja je, budući da plana nije bilo, doživjela spektakularni krah koji je doveo do stvaranja nove terorističke prijetnje, Islamske države. Sirija, Libija i Irak postale su točke na koje se SAD morao usredotočiti što je otvorilo manevarski prostor talibanima. Regrupirali su se i vratili snagu, piše Jutarnji.
Taj je proces trajao usporedo s formiranjem institucija vlade u Kabulu. Što je bio katastrofalan projekt, ali ne zbog Amerikanaca ili drugih stranaca, nego zbog afganistanskih lidera. Koji su shvatili da se mogu brzo i lako obogatiti, zavladala je korupcija i potpuna nebriga za zbivanja na prostorima izvan Kabula i ostalih većih gradova. Hamid Karzai, prvi predsjednik, bio je opčinjen prijemom po svjetskim metropolama, pričao je što su uši zapadnjaka htjele čuti, a kod kuće se ponašao kao apsolutni vladar. Nakon dva je mandata poduzeo sve u svojoj moći da onemogući uredne predsjedničke izbore. Koji su, kad su konačno provedeni, doveli do neprihvatljive situacije: pobijedio je Ashraf Ghani, a njegov konkurent Abdullah Abdullah je postao drugi čovjek u hijerarhiji vlasti.
UN-ov plan je također predviđao da se u nekom trenutku povuku strani akteri te da projekte nastave lokalne vlasti. Što se nikad nije dogodilo.
Talibanski blitzkrieg primarno je posljedica neinteresa vlasti u Kabulu da se bave izgradnjom države. Međunarodne snage su sustavno smanjivale angažman i to je otvaralo vakuum u koji su ušli talibani. Ovi novi, koji su nudili model kakve takve uređene vlasti. Primjerice, Karzai, Ghani i njihovi adlatusi nisu prstom maknuli da bi došlo do smanjenja uzgoja maka, sirovine za heroin. Međunarodne su snage uništavale nasade, a vlasti seljacima nisu stvorile uvjete za prelazak na proizvodnju drugih kultura. Kad bi stranci otišli, seljaci su nastavili saditi mak.
Karzai, tip željan vlasti, da bi se umilio radikalima je u zakon htio progurati mogućnost ulaska u brak djevojčica koje su tek zašle u pubertet. Sve samo da ostane na vlasti.
Sjećam se priče koju je Associated Press objavio prije nekih deset godina o američkim vojnicima koji su rekli da se više boje vojnika vojske koja je navodno odana vlastima u Kabulu nego talibana.
“S talibanima znamo na čemu smo, s afganistanskim vojnicima se nikad ne zna. U pravilu su toliko napušeni da ne znamo hoće li pucati u nas misleći da pucaju u nekog drugog”, rekli su američki vojnici. Tajne službe su tada objavile kako afganistanski vojnici ulaze u vojsku da dobiju naoružanje, ostanu koji dan, a zatim s tim oružjem pobjegnu i prodaju ga na lokalnoj tržnici. Kad im zatreba novac, opet se daju unovačiti.
Već početkom prošle decenije američke su sigurnosne službe potvrdile da afganistanska vojska nema izgleda u srazu s talibanima. I upozoravali su Karzaija, Ghanija i vladu da se moraju potruditi oko jačanja vlastite uloge kad je riječ o sigurnosti. Njih to baš i nije zabrinjavalo, bili su uvjereni da će SAD ostati zauvijek. Nisu reagirali ni kad je Donald Trump najavio povlačenje. I zato su ostali u šoku kad je Joe Biden, potpuno ispravno, odlučio povući vojsku. “Izvolite se brinuti sami za sebe”. Jer, niti 20 godina međunarodnog prisustva im nije bilo dovoljno da izgrade sustav. Ne bi bilo dovoljno ni 20 sljedećih godina.
Sadašnja generacija talibanskih vođa je puno naučila u 20 godina. Prije svega, da ne smiju ostati izolirani. Peking je s njima sklopio ugovore o eksploataciji ruda. Jasno im je da ne smiju ostati finansijski ovisni samo o krijumčarenju heroina. Otvorili su kanale komunikacije s Teheranom, Moskvom, New Delhijem. Islamski emirat ne zvuči dobro, ali vodstvo talibana jamči stečena prava ženama i djevojčicama. Moraju biti svjesni da će pad na ispitu prava žena predstavljati opterećenje u ekonomskim odnosima sa svijetom. U nedjeljnom priopćenju navode kako neće “otimati privatno vlasništvo”. Što je sasvim drukčija retorika nego prije 30 godina.
Talibani se nalaze pred najvećim izazovom od osnutka, 1994. godine (kad su također šaptom osvojili zemlju u kojoj nije bilo središnje vlasti): hoće li moći sačuvati vlast bez usustavljenog nasilja i šerijata koji nije isključiv. To je ključno pitanje trenutka o kojem će ovisiti budućnost regije. Jer novi nestabilni Afganistan, kao onaj 2001. godine, ne želi Iran, Rusija, Narodna Republika Kina, SAD. Bez njih nema novca. Ni stabilnosti. Jer će svi navedeni, uz Islamsku državu i plemenske milicije, biti prejak protivnik talibanima.
“Mir je teži od rata”. Možda su toga svjesni talibani.
