Politika

Zemlja koja je talac trojice moćnika: EU i SAD digli ruke od BiH

“Općenito, ono od čega Balkan pati najbolje bi se moglo opisati kap paradoks nedostatne nestabilnosti.” Vrlo mudar zaključak u tekstu koji je Gorana Grgić, sa Univerziteta u Sydneyu, objavila u War on the Rocks, uglednoj i utjecajnoj platformi za pitanja vanjske politike i nacionalne sigurnosti, piše Jutarnji.

Više je stručnjaka, pa i političara, upozorilo čelnike na Zapadnom Balkanu da više ne da nisu u prvom planu ključnih međunarodnih aktera, nego niti u trećem. Vijest da je kosovski premijer Albin Kurti poslao policijske snage u većinski srpski dio Mitrovice za ključne globalne aktere daleko je od prijelomne. Daleko je to od dostatne stabilnosti koja bi izazvala interes globalnih aktera.

Rata biti neće jer za to nema novca, nacionalističkog naboja, nažalost, i previše. Što je u velikoj mjeri i posljedica odljeva mozgova iz regije, većina obrazovanih odlazi iz sistema u kojem može napredovati samo unutar političkih okvira, gdje meritokracija ne postoji. Taj proces ne smeta snu Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića, čak slađe spavaju jer je manje onih koji pitaju, koji odgovore ne traže u režimskim medijima ili religijama slizanima s vlasti.

Zapadni Balkan slijepi je kolosijek europske i svjetske politike. Nevažan ekonomski, strateški, geopolitički zatvoren, sigurnosno okružen članicama NATO-a. Za SAD ni Ukrajina nije kriza prvog plana, možda drugog. Ali pri dnu. Ekonomski utjecaj za SAD je nevažan. Danas se to mjeri. Republika Kina na Tajvanu postala je toliko važnom jer je najveći i najbolji svjetski proizvođač poluvodiča. Zato ne smije pasti u šape Narodne Republike Kine.

“Ako se EU i SAD ne angažiraju jače, otvorit će se prostor za Rusiju i NR Kinu”, često se tvrdi. Obje su već tu i doseg djelovanja im je ograničen otkad je EU prihvatila politiku prema kojoj je NR Kina partner, ali konkurent i rival. I probila se tamo gdje ne vrijede EU pravila poslovanja, Srbija, Crna Gora, BiH. Prešutjet ću Pelješki most.

“EU je iznevjerila zemlje Zapadnog Balkana”, druga je česta teza. Aha, Srbija je poduzela čudo reformi kako bi ojačala vladavinu prava i demokratske standarde, u Crnoj Gori je Milo Đukanović kreirao privatnu državu, Edi Rama u Albaniji prihvaća prijedloge koji mu se sviđaju, a i njih, kad ozakoni, ne provodi. Što podsjeća na Bugarsku i Rumuniju koje bi mnogi u EU rado vratili u status kandidata.

Možda bi se navedena teza mogla odnositi na Sjevernu Makedoniju, ali i u toj zemlji postoji demokratski deficit.

BiH je slučaj za sebe. U maju 2019. godine dobila je 14 tačaka koje bi trebala ispuniti da stekne status kandidata. Ispunjenih - jedna, izbori u Mostaru. Do kojih je došlo samo zato što je Europski sud za ljudska prava (ECtHR) u Strasbourgu poručio hrvatskom i bošnjačkom lideru, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću, da će se ili dogovoriti ili će im ECtHR nametnuti izborna pravila.

Američki posrednik za reformu izbornog zakona Matthew Palmer rekao je da mu ne pada na pamet nametati ili uvjetovati pravila. Pa Čović i dalje tvrdoglavo traži model kojim bi se jamčilo da će on ili osoba po njegovom izboru biti hrvatski predstavnik u Predsjedništvu. Iako je ono manje važno od Domova naroda gdje se brane nacionalni interesi. Izetbegović igra na iscrpljivanje protivnika oslanjajući se na bošnjačku većinu. Milorad Dodik samo želi opstanak Republike Srpske. Sva trojica ustvari brane vlastite interese, sistem moći i poslovne odnose koje su izgradili ovih godina.

EU i SAD su toga svjesni i prepuštaju ih same sebi. Palmer je rekao da će biti posrednici, očito je da je posredništvo naišlo na nepremostive prepreke. Čemu ulagati trud dok Izetbegović i Čović ne pokažu dobru volju za kompromisom. Ako je ne pokažu, to je njihova zemlja. Kriza iz BiH je stvarna prijetnja samo Hrvatskoj i donekle Srbiji.

BiH je talac trojice moćnika koji nisu spremni ni na kakav ustupak jer se boje da bi to zaprijetilo njihovim stečevinama. Ko bi u takvim okolnostima razmišljao o pravnoj stečevini (acquis communautaire) koja će im urušiti piramidu moći.