Iste emocionalne rane iz djetinjstva često se ponovo pojavljuju u seansama psihoterapije za odrasle, a tri stručnjakinje su ih detaljno objasnile kako bi pomogle roditeljima da ih izbjegnu.
Vjerovatno ste mnogo puta rekli ili pomislili: „Da sam samo tada znao/la to što sada znam“, i na poslu i u privatnom životu, a ta rečenica često se odnosi i na emocionalni prtljag koji sa sobom nose traume iz djetinjstva.
Istraživanja pokazuju da rane iz djetinjstva koje se često obrađuju u terapiji uključuju iskustva povezana s traumom, kao i nepovoljna iskustva iz ovog osjetljivog perioda. Ta iskustva mogu dovesti do izazova u vezivanju, regulaciji emocija i opštem blagostanju.
Prema riječima stručnjaka, određene rane iz djetinjstva se najčešće pojavljuju u terapiji, a tri stručnjakinje za mentalno zdravlje podijelile su koje su to:
1. Zanemarivanje od strane roditelja
Nekada ljudi nisu posvećivali dovoljno vremena da slušaju dijete, jer verbalno ili emocionalno izražavanje nije bilo dobrodošlo i ponekad je čak bilo kažnjavano. Plakanje je bilo zabranjeno, a djeca su ponekad kritikovana i zbog smijeha.
Najveću štetu nanijeli su roditelji koji nisu bili uključeni, posebno oni koji nisu pokazivali interesovanje za svoje dijete, nisu verbalno ili bihevioralno izražavali ljubav prema djetetu ili su bili emocionalno nedostupni.
Zanemarivanje i ignorisanje doveli su do osjećaja srama, bezvrijednosti i uvjerenja da dijete nije dovoljno dobro, što je čak moglo izazvati i fizičke bolesti kasnije u životu.
Nedostatak pozitivnog prisustva roditelja i odsustvo riječi potvrde doveli su do potrebe za iscjeljenjem u odraslom dobu. To se dešava kroz oproštaj roditeljima što nisu bili u stanju zadovoljiti potrebe koje su ljudi imali u djetinjstvu, odnosno kroz prihvatanje i otpuštanje prošlih sjećanja – kaže dr Susan Pasak, klinička pshihologinja.
Kada dođe do iscjeljenja, odrasla osoba na terapiji može početi da uči da cijeni sebe i više nije vezana za osjećanja razočaranja, bijesa i povrijeđenosti zbog nedostataka i zanemarivanja.
2. To što su kao djeca bili “mali roditelji”
"Kao psiholog traume u New Yorku, smatram da je ovo jedno od najčešćih pitanja o kojem se raspravlja u terapiji", kaže psihologinja dr Patrisha O’Gorman.
Radi se o djetetu koje preuzima sve veću odgovornost za svakodnevne zadatke u porodici. Često su to zadaci koje u drugim porodicama obavljaju roditelji, pa otuda i termin „roditeljski nastrojeno dijete“.
Ovo ide daleko dalje od rutinskih kućnih poslova koji mogu biti korisni djetetu u stvaranju osjećaja efikasnosti. Riječ je o nivou odgovornosti koji djeluje preplavljujuće jer dijete ne osjeća da ima izbor kada se od njega traži da radi stvari izvan svojih sposobnosti.
Takva odgovornost stvara unutrašnji nemir i stres kod djeteta, što dovodi do ogorčenosti kod odrasle osobe. Odrasli koji su bili „mali roditelj“ često privlače ljude o kojima moraju brinuti, što dodatno podstiče ogorčenost, anksioznost i potrebu za samoisceljenjem.
3. To što su se zbog roditelja osjećali nedovoljno dobrim
"Moji odrasli klijenti koji su frustrirani što ne mogu završiti umjetnički projekat kažu da su ih roditelji naveli da vjeruju da nisu dovoljno dobri u onome što vole raditi", kaže stručnjakinja za kreativnost i veze Ketty Ramsperger.
Radi se o roditeljima koji kritikuju domaći rad djeteta ili koji su po prirodi kritičari, pa čak i iskaljuju svoje frustracije na djeci.
"Čujem stvari poput: „Mislio je da ne mogu ništa da uradim kako treba“ ili „Ne znam da pišem. Moja mama je uvijek tako govorila“. Ili: „Roditelj mi je rekao da ne pišem jer u tome nema novca“. I sama sam to čula, ali sam dokazala roditelju da nije u pravu", objašnjava Ramsperger.
Ako roditelj stalno pomaže djetetu i šalje poruku da samo ne može nešto uraditi, dijete neće naučiti kako da uči na greškama, da komunicira, bori se ili zauzme za sebe.
To može dovesti do sumnje u sebe i konfuzije oko identiteta i želja u životu. Potreba da djecu zaštitimo rano u životu može im donijeti mnogo problema kasnije.
"Kada koristim aktivnu vizualizaciju sa svojim klijentima, obično otkrijemo da su blokirani zbog straha koji su im roditelji nesvjesno usadili. To unutrašnje dijete neće im dopustiti da završe projekat jer je još uvijek uplašeno", ističe Ramsperger.
"Moj proces radi na iscjeljenju tog unutrašnjeg djeteta kako bi klijent mogao doći do vlastitog uspjeha i kreativnosti. Ali zašto čekati? Važno je pustiti našu djecu da uspiju ili ne uspiju sama", naglašava ona.