Umjetna inteligencija troši više električne energije nego što postojeće mreže mogu podnijeti, zbog čega najveće tehnološke kompanije počinju ulagati u nuklearnu energiju.
Prošle godine Meta je objavila poziv za nuklearne prijedloge, Google se složio da kupi nove nuklearne reaktore, Amazon je sklopio partnerstva za razvoj nuklearne energije, a Microsoft se obavezao na 20-godišnji ugovor o ponovnom pokretanju jedinice 1 nuklearne elektrane Three Mile Island.
U centru tih partnerstava nalazi se golema potražnja umjetne inteligencije za električnom energijom. Jedno Google pretraživanje potroši koliko i sijalica za 17 sekundi, dok postavljanje pitanja generativnom AI modelu poput ChatGPT-a troši struje kao da ista sijalica gori 20 minuta. Generisanje slike pomoću GenAI-ja može potrošiti i 6250 puta više električne energije, što je otprilike jednako potpunom punjenju pametnog telefona ili napajanju sijalice 87 dana bez prestanka.
Obnovljivi izvori poput sunca i vjetra daju nestalnu energiju i ne mogu garantovati stalnu opskrbu potrebnu podatkovnim centrima, koji moraju raditi 24/7. Fosilna goriva mogu to osigurati, ali su skupa, prljava i nesigurna – što se pokazalo tokom krize s plinom izazvane ratom u Ukrajini. Velike tehnološke kompanije ističu da su posvećene uklanjanju CO2 emisija, pa fosilna goriva nisu dugoročno održiva opcija.
Zbog toga nuklearna energija ponovo dolazi u fokus. Ona je čista, stabilna i omogućava stalnu opskrbu, čime se maksimizira iskorištenost skupih podatkovnih centara. Uz to, ima vrlo niske troškove goriva i kompanijama omogućava precizno dugoročno planiranje.
Iako se dugo smatrala preskupom i presporom za izgradnju (procijenjena cijena nuklearne elektrane od 1,1 GW je oko 7,77 milijardi dolara, dok su Vogtle 3 i 4 u SAD-u koštali čak 36,8 milijardi), troškovi sada izgledaju prihvatljivije kada se uporede s AI projektima. Primjer je Stargate AI projekt (OpenAI + SoftBank), vrijedan 100 milijardi dolara, koji bi mogao biti napajan jednom nuklearnom elektranom.
Nuklearne elektrane zahtijevaju godine gradnje (prosjek 6–7,5 godina), ali tehnološki divovi rješavaju taj rizik garantovanim otkupom energije decenijama unaprijed. Oni idu i korak dalje – fizički približavaju podatkovne centre nuklearkama i investiraju direktno u nuklearne kompanije.
Jedan od najvećih izazova ostaje percepcija javnosti. Iako mnogi i dalje nuklearnu energiju smatraju opasnom, podaci pokazuju suprotno: po proizvedenom gigavatsatu ona stvara samo 6 tona CO2, dok ugljen proizvodi 970, plin 720, a hidroenergija 24. Čak ima niže emisije od vjetra (11) i sunca (53). Takođe, statistički je jedan od najsigurnijih izvora – uzrokuje 820 puta manje smrti od ugljena i 43 puta manje od hidroenergije.
Iako je katastrofa u Fukushimi bila skupa i traumatična, nijedna osoba nije umrla od izlaganja radijaciji, prema izvještaju UN-ovog naučnog odbora od 80 međunarodnih stručnjaka.
Svijet je dugo imao dvije nuklearne dileme:
Nuklearna je i najčistija i najsigurnija, ali se doživljava kao najprljavija i najopasnija.
Mreže zahtijevaju velika ulaganja, ali se novac ulagao u nestalne ili prljave izvore.
Sada se najveće tehnološke kompanije klade na nuklearnu energiju kao ključ za budućnost AI-ja i energetsku stabilnost. Paradoksalno, umjetna inteligencija bi mogla oživjeti nuklearnu energiju – najčišći i najstabilniji izvor koji čovječanstvo ima.