Akademik Dževad Jahić smatra da je negiranje genocida sintagma koja je apsurdna i sablasna, a jezički ilustrira da se radi o historiji i prostoru, nesretnom prostoru, koji se nikada, barem savremenici to ne pamte, ne uspijeva 'popeti na zelenu granu'.
"Genocid je nešto što je strašno, nešto što ide protiv svakog čovjeka na svijetu. Otkud pojava negiranja genocida. Ona je na istom nivou kao i to otkuda ta nesretna pojava genocida", naglasio je.
Kao filolog kaže da jezik oslikava historiju, pamćenje i sjećanje.
"Mi filolozi zapinjemo uvijek za oznaku, a ne za označeno. Zanatski smo svjesni toga da je oznaka uvijek rezultat označenog i da postoji taj spoj koji mi nazivamo sistem spojenih posuda. I u narodu se kaže 'ako laže koza, ne laže rog'. U ovom slučaju rog je jezik. Jezik ne zna lagati. Jezik oslikava mišljenje, ali oslikava i pukotine u mišljenju i praznine u mišljenju, a greške u mišljenju i nas kače", kazao je.
Osvrnuo se i na citat Međunarodnog suda pravde u Hagu 2007. godine u kojem se navodi da “Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici...počinjena sa posebnom namjerom da se dijelom uništi grupa muslimana Bosne i Hercegovine kao takva, te u skladu s tim zaključuje da su to djela genocida”.
"U ovom prijevodu sa engleskog jezika navedena je formulacija 'grupa muslimana (napisano malim slovom) Bosne i Hercegovine'. To znači da se sve naše nevolje, nerazumijevanja, negiranja činjenica, zaobilaženja istina oslikavaju na jezičkom planu. Zbog toga mi imamo danas svakodnevno ono što se formulira kao kultura sjećanja i kultura pamćenja", kazao je.
Kad bi se analizirale glagolske imenice sjećanje i pamćenje ili glagoli sjećati se i pamtiti onda bi, kaže Jahić, stručnjaci rekli da se radi (ili bi trebalo da se radi) o kulturi pamćenja.
"Sjećanje i pamćenje se javljaju kao neka vrsta relativnih sinonima. Međutim, ta relativnost upućuje na to da je adekvatnija formulacija kultura pamćenja. Sjećanje je imenica izvedena od glagola sjećati se. Šira je i neodređenija, manje trajna od onoga što jeste pamćenje", kazao je.
Zbog toga je jezički ukazao na to da je, u slučaju genocida, bolja i primjerenija sintagma kultura pamćenja koja bi trebalo da zamijeni kulturu sjećanja.
"Sjećanje je individualna pojava, pojava koja jeste i nije. Pamćenje je dublji, trajniji vid sjećanja. To kazuje i formalno obilježje glagola. Glagol sjećati se je povratni, a pamtiti je tzv. prelazni glagol. Pamtiti se fiksira, on je određeniji, dublji. Pamćenje duže traje, od sjećanja. Sjećanje blijedi, pamćenje ne blijedi. Dolazimo jezički na ono što je kultura pamćenja i suočavamo se sa svim našim problemima i pitanjima simbolike riječi Srebrenica koja nije samo Srebrenica, koja je samo najsnažniji simbol za sve ono što se ujedinjuje u pojam genocida i njegovog negiranja", naglasio je.
Pamtim da bih izvukao pouke, kaže Jahić, a sjećam se jer je čovjek biće sjećanja.
"U Bosni i Hercegovini treba raditi na kulturi pamćenja koja jezičkom formulacijom pretpostavlja da se u kulturi pamćenja više neće zaboraviti ono što se dešavalo. Mada, to pamćenje ne podrazumijeva onu narodnu 'pamti pa vrati'. Ovdje se ne radi u tome da mi pamtimo i vraćamo, nego da pamtimo da bismo bili i dalje na putu čovjeka koga zločin (s vremena na vrijeme) na ovim prostorima zaustavlja", kazao je.
Ali zločin, zaključuje Jahić, nije samo problem BiH i balkanskog podneblja, nego je zločin problem svijeta.
"Kultura pamćenja je, prema tome, najciviliziraniji oblik organizacije društva koje je na svojoj koži osjetilo strahobu zločina i ne treba je potencirati. Treba je na civiliziran način pamtiti, govoriti o njoj i glasno i jasno reći da je svako negiranje genocida ustvari fašizam. I medijima preporučujem da kulturu sjećanja 'pretvore' u kulturu pamćenja", kazao je filolog Dževad Jahić.
Akademik Dževad Jahić bio je promotor Projekta 'Kultura pamćenja' bh. kulturnog djelatnika Senada J. Hodovića, koji je posvećen obilježavanju 25 godina od genocida u Srebrenici, a sadrži prigodnu personaliziranu vinjetu, pečat i kovertu.
