Termin „kula od karata“ označava strukturu koja se u trenu može srušiti. Upravo tim terminom Sara Thiele, istraživačica na Princetonu, i njene kolege karakterišu današnje ogromne satelitske mreže.
U studiji objavljenoj na preprint serveru arXiv, oni pokazuju da današnja megasazviježđa satelita u niskoj orbiti počivaju na nestabilnim temeljima. To obrazlažu nevjerovatnim brojkama: sateliti u niskoj orbiti Zemlje (LEO) prolaze opasno blizu jedan drugom iznenađujuće često. Bliskim prolaskom smatra se svako rastojanje manje od kilometra, što se dešava svake 22 sekunde. Samo u okviru Starlink mreže, ovo se dešava otprilike svakih 11 minuta. Kako bi izbjegli sudare, svaki od Starlinkovih satelita mora izvršiti 41 korekciju kursa godišnje.
Na prvi pogled, ovo neprestano manevrisanje može zvučati kao dokaz da sistem funkcioniše. Međutim, inženjeri znaju da kvarovi često potiču iz neuobičajenih situacija, takozvanih „graničnih slučajeva“. Prema studiji, solarne oluje predstavljaju upravo takvu prijetnju koja bi mogla srušiti cijeli sistem.
Kada solarna oluja pogodi Zemlju, gornji slojevi atmosfere se šire i postaju gušći, što povećava otpor. Sateliti tada troše više goriva da bi ostali u orbiti, a njihove pozicije postaju neizvjesne.
Solarne oluje mogu potpuno onesposobiti satelitsku navigaciju i komunikaciju. Ako se to dogodi, sateliti postaju „slijepi“ i nesposobni da reaguju na prijetnje na svom putu.
Najpoznatiji ishod sudara satelita je Kesslerov sindrom, scenarij u kojem se krhotine sudara gomilaju oko Zemlje, čineći lansiranje bilo kakvih letjelica nemogućim decenijama ili stoljećima.
Istraživači su uveli novu mjernu jedinicu, CRASH (Collision Realization and Substantial Harm). Koristeći ovaj model, izračunali su da bi, prema podacima iz juna 2025. godine, potpuni gubitak kontrole nad manevrima izbjegavanja rezultirao katastrofalnim sudarom za svega 2,8 dana.
Poređenja radi, slični uslovi 2018. godine, prije uspona megasazviježđa, omogućili bi otprilike 121 dan prije takvog sudara. Gubitak kontrole na samo 24 sata nosi 30% šanse za veliki sudar koji bi mogao pokrenuti lančanu reakciju.
Jedan od najzabrinjavajućih aspekata je to što upozorenja na solarne oluje stižu samo dan ili dva unaprijed. Ako bi se danas dogodila oluja snage poput Carringtonovog događaja iz 1859. godine, ona bi mogla prekinuti kontrolu nad satelitima na period mnogo duži od kritična tri dana. To bi trajno oštetilo globalnu satelitsku infrastrukturu i doslovno „zarobilo“ čovječanstvo na Zemlji u doglednoj budućnosti.
Iako satelitska megasazviježđa nude ogromne tehnološke prednosti, ona uvode i ozbiljne dugoročne rizike. Kada je ulog gubitak pristupa svemiru za generacije koje dolaze, informisano donošenje odluka postaje ključno. Ovo istraživanje pruža jasniju sliku o tome šta je na kocki.