U domu producenta Alekse Balaševića u posljednje vrijeme dešavaju se jako lijepe stvari. Nedavno je stigla prinova - sin Đorđe, koji je dobio ime po svom čuvenom djedu i on je sada centar svijeta porodice Balašević.
I na poslovnom planu Aleksa može biti veoma zadovoljan. Kako je sin legendarnog Đorđa Balaševića najavio još prije nekoliko godina, on ima spreman scenario za novi film pod nazivom "Nevernik", i sada se ta priča zahuktala.
Režija će biti prepuštena Marku Naberšniku, scenarij uz Aleksu Balaševića potpisuju Ognjen Sviličić i Marko Naberšnik, a kao veliko pojačanje projektu se pridružuje i proslavljeni producent Aleš Pavlin...
Bh. glumci u filmu
U intervjuu za Raport Balašević je veoma otvoreno govorio o filmu, čije snimanje tek treba početi a već izaziva ogroman interes, onom najljepšem - djeci i porodici, odnosu sa Sarajevom, svom velikom ocu...
Na početku Vam čestitam rođenje sina. Vjerujem da Vaša porodica i Vi proživljavate najsretnije trenutke.
Nama su svaki dan najsretniji trenuci, otkako smo dobili pojačanje i otkako sam ja predao mandat novom Balaševiću, proživaljavamo također najljepše i najsretnije trenutke. Pogotovo kada vidimo kako se naša Vera raduje svom bratu.
Veliko zanimanje pobudila je Vaša najava da ćete uskoro početi snimati film "Nevernik". Naravno, prva asocijacija je čuvena istoimena pjesma Vašeg oca. Šta u ovoj fazi možete reći o filmu, ekipi koja će ga realizirati, sadržaju, da li će se snimati i u BiH...?
Trenutno traju još pripreme i neki završni kastinzi. Od jeseni kreće priprema kostima, početkom godine završetak posljednje scenografije i ako Bog da u junu 2027. se vidimo na snimanju. Imam čast još uvijek kao debitant po nekim kriterijima da na svom drugom ostvarenju dijelim klupu sa proslavljenim Alešom Pavlinom na filmu koji ce režirati profesor Marko Naberšnik.
Trenutno što mogu da potvrdim je da će u filmu glumiti Emir Hadžihafizbegović, Ermin Sijamija, Iva Krajnc Bagola, osvajačica nagrade u Berlinu, Nenad Heraković, očekujem Branka Đurića i Nusmira Muharemovića...
Također još nekoliko najslavnijih hrvatskih i srpskih glumaca i glumica pored evropskih. Film će se najvećim dijelom snimati u Bosni pored Srbije, Vojvodine i Subotice i Sjeverne Evrope. U Bosni u Kiseljaku, Gornjem Vakufu- Uskoplju, Jajcu i nešto malo na Bjelašnici.
Kako ste objavili Slovenija je prva zemlja koja je stala iza Vašeg filma. Koga očekujete još da se uključi projekt?
Mislim da će se jedna od tri najveće i najprestižnije filmske platforme priključiti produkciji. Očekujem da će se pridružiti i podržati još dva evropska velika filmska centra. Očekujem podršku i prisustvo Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Bez obzira na veličinu podrške smatram da svi trebamo biti dio ovako nečeg imenom i prezimenom.
"Zašto to smeta sa ovog su sveta..."
Koliko je teško u današnje vrijeme snimiti jedan film?
Smatram da je film postao više hobi i sport nego biznis. Stvari su nepredvidive. Prvi film ‘’Megdan’’ je završio na dvije od tri najprestižnije filmske platforme - Amazon Prime i HBO, uskoro očekujem i na evropskom Netflixu. Ne mislim da je teško realnom čovkeku da snimi ono za šta je sposoban. Problem nastaje kada neko ne smije da maštu pogleda u oči iIi da je zamoli da ga razumije da neke stvari nije u situaciji da realizuje.
Mislim da današnje tehnologije rade u korist nas koji nemamo baš holivudske i kineske budžete ali imamo ludu volju i energiju da kadar koji vrijedi 20.000 KM dotjeramo da zavara nekog da je 20.000.000 KM. Prijatelj i šampion Rade Petković me je naučio da je početak bilo kakvog uspjeha da shvatiš gdje ti je trenutno mjesto. Držim se toga gdje god bio! Objektivizam pretvara snove u realizam.
Kad spominjemo "Nevernika" - koliko su za Vas inače nadahnuće i životni putokaz vječne pjesma Vašeg oca?
Film neće biti omaž pjesmi. Scenario je moj, bit ce omaž svim tim uzaludno prekinutim ljubavima zbog razlika u nazivanju Boga zbog kojih je moj otac napisao takvu relikviju. "Nevernik" je pjesma za sve škole širom ove planete... ‘’Zašto to smeta sa ovog su sveta...’’ mi imamo samo ovaj svijet, i shvatit ćemo ako već nismo koliko smo važni jedni drugima onog momenta kada shvatimo da nismo sami...
Sarajevo još pamti regionalnu premijeru "Megdana" na Sarajevo Film Festivalu. Kakve Vi uspomene nosite?
To je bio drugi rođendan moje Vere. Jedna divna energija, ljubav i regionalna premijera kakvu bi svakom poželio. Nema svako priču sa Sarajevom kakvu imamo mi Balaševići, ali još bolje. Privilegija je to velika, bio bi ljubomoran kada bih je dijelio sa još nekim... Neka je samo nama... Dok god je Sarajeva I dok god je Balaševića...
U kolektivno sjećanju Sarajeva je dolazak Vašeg oca 1998. i dva historijska koncerta u Skenderiji. Vi ste tada imali četiri godine. Šta vam je poslije otac pričao o tom događaju?
Imao sam tri godine. Otac je išao negdje gdje mu se i pored kuće spremao neki atentat. Postao je nakon tog koncerta i tog humanog božijeg gesta i dalje jedini počasni UN ambasador sa ovih prostora ikada.
Kada sam malo porastao i pitao ga gdje je to išao i zašto rekao mi je da bi ja jednog dana mogao da kažem "...Niko nije smio sem mog tate." To su stvari sa kojima neko ponosno ode na onaj svijet. Duh i energija tog koncerta i dalje stvara vedrinu nad Sarajevom kada zatreba... Vjeruju u to mnoge Sarajlije, pa moram i ja.
Neko to od gore vidi sve
Kolika je odgovornost za Vas nositi prezime Balašević?
Kao i svako drugo prezime. Svako prezime i svaka kuća ima svoju odgovornost. Problem je samo što ljudi koji nose prepoznatljiva prezimena sve više i više smatraju da je normalno da gube odgovornost.
U ovim izazovnim vremenima u čemu pronalazite mir i nadahnuće?
U ženi Nikani, našem svemiru Veri, mom nasljedniku i našem sinu Đorđu... Njihovim sestrama Simoni i Petri Jovanović, bratu Todoru Pankovu. Njihovim prijateljima, Petru i Filipu Dragičevićima, Ljilji i Dunji Petković, Vojislavu i Lazaru Gajićima, Aleksandru i Aniki Protić, Dani Ponjević, Lakiju I Dunji Lončar, Vuku I Dušanu Grbi, Luki Papriću i svoj ostaloj Djeci Neba koja krase ovu zaboravljenu planetu...
Kada vidim njih vidim sebe u onom najljepšem zavjetu svake svete knjige koje se zove djetinjstvo. Vidim sebe kako držim Moćnog Rendžera u ruci u onom dokumentarnom filmu kada ispraćam oca u Sarajevo, u vječnost... Vidim premijeru filma "Dve Kule", sebe kada sam dobio prvu kameru... To je jedini mir za koji živim kada takav prizor imam ispred sebe, to je uvijek nekakav pejsaž naslikan vodenim bojama, topljenim bijelom zlatom, morskom soli...
I na koncu - postoji li savjet Vašeg oca koji nikada ne zaboravljate?
Neko to od gore vidi sve.