Povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenicu u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku svečano je otvorena izložba “Naslijeđe nade nakon genocida u Srebrenici: Putovanje nove generacije” kojom dominira fotografija “Majka Srebrenice“ Almina Zrne.
Također je upućen je poziv galerijama i muzejima širom svijeta da 11. jula izlože ovu fotografiju na svojim pročeljima.
Ova izložba za mene znači izuzetno mnogo
Autor fotografije kroz koju je ispričano toliko bola, patnje i tuge za Raport govori o važnosti izložbe te se sjeća dana kada je "Majka Srebrenice" nastala.
Koliko Vam to znači kao čovjeku, a koliko kao umjetniku?
Ova izložba za mene znači izuzetno mnogo – i kao čovjeku i kao umjetniku. Uspjeti sublimirati jednu toliko tešku, zahtjevnu i bolnu temu poput genocida, a pritom izbjeći patetiku i ostati dosljedan snažnoj likovnoj formi portreta, ogromno je postignuće. Kroz tu formu sažeti svu bol, patnju i beznađe majki koje su izgubile svoje najmilije, i sve to predstaviti unutar zidova Ujedinjenih naroda – to me čini istovremeno i ponosnim i duboko poniznim.
U danima kada se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici Vaša fotografija izložena je u Berlinu, Briselu na zgradi Evropskog parlamenta i u mnogim drugim galerijama. I ranije je "Majka Srebrenice" obišla svijet. Čuju li ljudi glasnije jauk majke ili riječi političara?
Riječ je o dva potpuno različita jezika, od kojih svaki ima svoju ulogu i snagu u procesu komemoracije i očuvanja sjećanja – da se takvo zlo nikada više, nikome i nigdje, ne ponovi. Ipak, vjerujem da fotografija ostavlja trajniji trag u ljudskoj memoriji nego riječi; ona prodire dublje, tiše, ali snažnije, i ostaje.
Koliko je u današnjem svijetu važno čuti poruku koju šalje Vaša fotografija?
Mislim da je to izuzetno važno. Međutim, istovremeno smo svjedoci da se zlo ponovo razmahuje. Nažalost, i sam sam zbunjen i zabrinut – ne znam kako će se zaustaviti ovo ludilo kojem svakodnevno svjedočimo širom planete.
Vrijeme je jedini pravi sudija
Kakva sjećanja nosite na trenutak i dan kada je nastala fotografija?
Toga ne možete biti svjesni u trenutku stvaranja. To se ne dešava na taj način – ne možete jednostavno odlučiti: “Sada idem snimiti film za Oskara” ili “napraviti djelo koje će ostaviti dubok trag.” Vrijeme je jedini pravi sudija. Ako neko djelo preživi zub vremena i i dalje govori istom snagom kao i u trenutku nastanka, onda znate da ste stvorili nešto istinski vrijedno i snažno.
Radim s istim intenzitetom i posvećenošću, ali u toj fazi više nisam važan ja, ni moj subjektivni doživljaj. Bitno je kako drugi doživljavaju susret s tim djelom – koliko ih ono dotiče, koliko ostaje s njima, i koliko se utiskuje u njihovo pamćenje.
Sjećanja su i živa i maglovita. Najprije se sjećam boli koja me okruživala. Morao sam je dokumentovati, a sve što sam u tom trenutku zapravo želio bilo je – da plačem s njima.