U medijskoj oblasti početak godine probudio je tanku nadu: u januaru 2020. Vlada je usvojila Strategiju razvoja sistema javnog informiranja u Republici Srbiji za razdoblje 2020 – 2025. Da je taj dokument tek blagoglagoljiva proza za Bruxelles pokazalo se najkasnije nakon dolaska koronavirusa u Srbiju.
U februaru su izabrana nova dva člana Regulatornog tijela za elektronske medije (REM). Jedan od njih je dao ostavku u decembru, jer je po njegovom mišljenju nova predsjednica savjeta tog tijela izabrana nedemokratski. Medijska godina je tako samu sebe ugrizla za rep, piše Deutsche Welle.
Pokušaj uvođenja cenzure
U početku se Aleksandar Vučić rugao “najsmješnijem virusu”, ali kada se uozbiljio pobrinuo se da i građanima taj smijeh prisjedne. Poručio je da će nam mala biti groblja.
Usred izvanrednog stanja vlasti su pokušale “centralizirati” informiranje, ali idila po uzoru na Rusiju ili Kinu, "velike braće" s kojom nas veže “čelično prijateljstvo”, trajala je svega nekoliko dana. Zaključak o informiranju stanovništva o stanju i posljedicama COVID-a 19 donesen je 28. marta. Poslije burne domće i međunarodne reakcije povučen je 2. aprila.
Tih pet dana je pokazalo kako bi izgledala naprednjačka idila u sferi informiranja, samo da ih se pusti – svi bi pisali isključivo ono što im jedan sveznajući izvor priopćava. Čak i za tako kratko vrijeme nenašminkane cenzure država je uspjela uhapsiti jednu novinarku, pa ju je zbog prašine koja se podigla do Bruxellesa opet pustila.
Srbija je zemlja u kojoj formalno postoji regulativno tijelo za elektronske medije – REM. Ono se proglasilo nenadležnim za privatne televizije, mada u zakonima piše drugačije. To tijelo nije vidjelo ni golim okom uočljivu funkcionersku kampanju za vrijeme izbora. Srbija 2020. ostaje zemlja u kojoj institucije koje to nisu ne sankcioniraju medije - koji to nisu.
Nevladine organizacije kao teroristi
Osim toga je Srbija 2020. zemlja u kojoj su nevladine organizacije i investigativni novinari dospjeli na listu predviđenu za teroriste i mafijaše. Uprava za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma Ministarstva finansija zatražila je od banaka uvid u finansijske transakcije 37 organizacija i medija, kao i 20 pojedinaca. Ovakva provjera moguća je samo na temelju opravdane sumnje da je neko sudjelovao u pranju novca ili finansiranju terorizma. Ni ovo se nije svidjelo zapadnim diplomatima, nezavisnim medijima i nevladinim organizacijama, koje, za razliku od ljudi koji vladaju zemljom, na svojim online-stranicama imaju potpuno transparentno objašnjeno poslovanje.
Srbija je na listi Reportera bez granica ponovo pala za 3 mjesta - na 93. poziciju. Od 2014. je proklizala za čak 39. mjesta. Čovjek koji orkestrira medijima u zemlji na sve to odgovara nabrajanjem svih kritički raspoloženih medija koje, sudeći po zajedljivom tonu u kojem govori o njima, očito smatra neprijateljima. Iako je svima jasno da je Aleksandar Vučić glavni i odgovorni urednik najmoćnijih medija u Srbiji, on se voli predstavljati kao nevina žrtva nekolicine kritičkih medija - onih s limitiranom publikom jer im ne daju nacionalnu frekvenciju ili ekonomski i politički pritisnutih uz zid.
Ako su nezavisni, lokalni mediji ne dobivaju budžetska sredstva. Novac se dijeli medijima koji opslužuju vlast. Lažna privatizacija, u kojoj su medije kupovali ljudi bliski vladajućoj garnituri, dovela je - potpuno suprotno od navodne intencije privatizacije - do još veće zavisnosti lokalnih medija od vladajuće političke volje. Srbija 2020., prema izvještaju nevladine organizacije Freedomhouse, više nije demokracija već hibridni režim.
Parlament kao naprednjački reality
Punih 44 dana nakon proglašenja izvanrednog stanja u martu parlament se nije sastao. Obrazloženje: vlada je zabranila skupove s više od 50 ljudi. Tako Vlada, koju po Ustavu kontrolira Parlament, postaje Vlada koja suspendira Skupštinu. Uzgred budi rečeno, parlamentarne sjednice u decembru, s katastrofalnim brojevima zaraženih i mrtvih u zemlji, odvijaju se rutinski.
Balkanska mreža istraživačkog novinarstva (BIRN), objavila je 22. juna, da je stvarni broj zaraženih koronavirusom i preminulih skrivan od javnosti tokom predizborne kampanje te da je višestruko veći od službenog. Vlast poriče, ali ne može objasniti nelogičnosti. Umjesto toga – huškanje tabloidnih egzekutora na sve koji postavljaju pitanja.
Sa najnižom izlaznošću građana na parlamentarnim izborima od uvođenja višestranačja Srbija je usred pandemije u junu izabrala jednoipostranački parlament, u čiji legitimitet ne vjeruje čak ni pobjednik. Taj parlament se potom ne konstituira mjesecima. Naposljetku se on tokom jeseni pretvara u naprednjački reality show u kojem, uz direktan prijenos javnog servisa, zastupnici organiziraju takmičenja u vrijeđanju i etiketiranju odsutnih opozicionih benih političara, umjetnika, analitičara i novinara. Vučićevo izvinjenje preko volje sastavni je dio igre – loš policajac, dobar policajac.
Dijagnoza – kovidcezarizam
Za sve ovo ne nedostaju zbnanstveno utemeljeni dokazi. Beogradski Biro za društvena istraživanja BIRODI je u oktobru objavio analizu stanja u društvu, u javnosti te u medijima Srbije: „Ako bi htjeli dati definiciju trenutne situacije, onda bi Srbiju definirali kao društvo nedovršene tranzicije koja je svoj krah doživjela 2012. godine, kada se uspostavlja stečajna tranzicijaska uprava...“ U analizi je označen i stečajni upravnik. To je „Aleksandar Vučić koji gradi sistem industrije populizma“.
Za vrijeme pandemije, od marta, rad institucija je zamijenjen donošenjem ukaza, a televizije s nacionalnim frekvencijama su o tome uglavnom afirmativno ili neutralno informirale, ne propitujući kritički ni kršenje Ustava ni zaobilaženje parlamenta ni sve ono što je analiza BIRODI-ja nazvala “kovidcezarizmom”. U takvom sistemu mediji igraju ključnu ulogu u "industriji populizma”.
Analiza sadržaja Javnog servisa i privatnih televizija s nacionalnom frekvencijom te televizije N1 dolazi do zaključka da je “izvršna vlast najviše i najpozitivnije predstavljena. Pozitivno se izvještava i o akterima iz nacionalnog korpusa. Ulogu negativaca igraju opozicione stranke te pripadnici susjednih država i teritorija”.
Autori navode da je kritičko-analitički diskurs jedino njegovan u informativnim emisijama TV N1, ali to ne može biti velika utjeha. Najgledanije televizije, koje dopiru u svaki dom u Srbiji, u najboljem slučaju izbjegavaju novinarski posao svodeći se na evidentičare, a u najgorem otvoreno sudjeluju u promociji naprednjaka i njihovog autoritarnog vođe te u demoniziranju neistomišljenika. To je “zajednički model izvještavanja uz manja odstupanja utvrđen tijekom osmogodišnjeg monitoringa koje provodi BIRODI”.
Glavni junak realitya
Vučić je zaista medijski fenomen – on uspijeva u isto vrijeme biti i glavni reditelj i glavni junak beskonačnog “Realitya Srbija”. I k tome još premijer umjesto premijera, koji stalno najavljuje mere za koje nije nadležan.
Instrumenti koje on pritom koristi su parlament bez opozicije i zbor dodvorničkih medija. Njegove medijske divizije i on osobno povremeno obasipaju uvredama medije, organizacije i pojedince koji ne pristaju na igru, ili ih po potrebi stiliziraju u “predvodnike kampanje” protiv predsjednika kojem je život stalno ugrožen. Time proizvode imaginarni dokaz da predsjednik pošteno vlada usprkos izmišljenoj premoći “tajkunskih medija”.
Vučićeva balkansko-hamletovska dilema
Ta igra je već pomalo potrošena. Ali i pročitana, sudeći po činjenici da Srbija ove godine nije otvorila ni jedno novo poglavlje u pristupnim pregovorima s Bruxellesom.
Paradoksalno, Vučić marginalizacijom i demonizacijom političkih protivnika i kritičkih medija ipak sužava vlastiti međunarodni manevarski prostor. Za to nisu krivi ni koronavirus, ni Kosovo, ni nova Bidenova administracija ni “domaći izdajnici i strani plaćenici”. To je njegova osobna odgovornost. Vjerodostojnost je još uvijek tvrda politička valuta, mada ne uvijek i svima vidljiva i razumljiva.
Dilema u koju se Vučić 2020. sa svojim sistemom vladavine sam upetljao je balkansko-hamletovskog tipa: ako dopusti normalno funkcioniranje institucija i pravne države, civiliziranje medija i izbornih uvjeta – početi će neminovno gubiti moć. A ako to ne učini, neće biti ništa od “priblžavanja” Evropskoj uniji i ostvarenja dobre pozicije u pregovorima oko Kosova. S njim bi onda Srbija bila na putu u vječnu čekaonicu, gdje bi pravila društvo Turskoj. Nezgodno je jedino što bi tada zajedno s Vučićem i svi građani Srbije bili pretvoreni u gubitnike, piše DW.
