Njemački list FAZ objavio je članak pod nazivom „Strog prema Kinkelu, blag prema Kohlu“ u kojem novinar i ekspert za Balkan Michael Martens analizira knjigu njemačkog političara i bivšeg visokog predstavnika u BiH Christiana Schwarz-Schillinga: „Proigrani mir u BiH – Kako je Evropa zakazala na Balkanu“. U njoj se ovaj bivši ministar u vladi Helmuta Kohla prisjeća na politiku prema Balkanu devedesetih godina, prenosi DW.
„Na sjednici njemačke vlade 8. decembra 1992. došlo je do žestokog spora između Helmuta Kohla i Christiana Schwarz-Schillinga (CSS), ministra za poštu i telekomunikacije. Stidim se, rekao je ministar, što pripadam ovoj vladi 'ako ona nastavi da ništa ne poduzima'. Sve se završilo 'prilično oštrim pozivom kancelara na poštivanje reda' i njegovim podsjećanjem da 'niko nije prisiljen sjediti u vladi' ako mu se to ne sviđa.“
Tako Schwarz-Schilling u svojim nedavno objavljenim memoarima opisuje kraj svog prvog političkog života, piše Michael Martens za FAZ. Nakon svađe s Kohlom, Schwarz-Schilling, inače rođen u Innsbrucku, daje ostavku na funkciju ministra. Razlog tome je od strane CSS-a kritikovana 'neaktivnost' njemačke politike prema Bosni i Hercegovini, koje je odredilo buduće djelovanje ovoga političara.
U knjizi do sada neobjavljeni transkripti razgovora
„Odnos Bonna prema ratu 'na kućnom pragu' bio je, kako to predstavlja Schwarz-Schilling, katastrofalan“, piše Martens i dodaje kako je knjiga njemačkog političara o njemačkoj politici na Balkanu devedesetih, čak i ako ne dijelite sve njegove zaključke, jako informativna. Posebno zbog, po prvi put objavljenih pisama, transkripata, telefonskih razgovora i drugih dokumenata iz Schwarz-Schillingove opsežne privatne arhive. Oni pružaju uvid u politiku koju su vodili Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel ali i Schwarz-Schillingov pogled na to. Pri tome Kinkel, njegov prethodnik Hans-Dietrich Genscher, Otto Graf Lambsdorff i tadašnja Liberalna partija FDP (tada koalicioni partner CDU/CSU) nisu dobro prošli u knjizi.
Budući da je Ministarstvo vanjskih poslova u to vrijeme moralo stajati iza Kinkelovog kursa, CSS-ovi zaključci odnose se i na njih i na njihovu 'arogantnu“ i „sramnu“ politiku. Time je pojedinim diplomatama nanesena nepraveda ali sigurno ne i tadašnjoj politici Kinkelovog ministarstva prema Balkanu“, piše u članku.
Autor teksta pojašnjava kako je Schwarz-Schillingova stvarna ljutnja usmjerena protiv "neodgovorne površnosti" Kinkelove „politike", koja se samo pod navodnicima uopšte može nazvati politikom. Martens navodi da je kancelar Kohl, koji je imao ovlasti da daje smjernice za spoljnu politiku, u knjizi puno manje kritikovan od Kinkela i to tumači starom partijskom disciplinom Schwarz-Schillinga.
„S obzirom na rat u Bosni, Schwarz-Schilling piše o nedovoljno upućenom, nedovoljno odgovornom, nedovoljno empatičnom i ponekad čak ciničnom odnosu tadašnje njemačke vlade.“
Ali prema svom šefu Kohlu, on je relativno blag. Okidač za Schwarz-Schillingovu ostavku, kaže se dalje u članku FAZ-a, bila je odluka FDP-a da se pridruži ustavnoj tužbi koju je pokrenuo SPD. „Ova tužba bila je usmjerena protiv angažmana Bundeswehra u cilju pomoći žrtvama velikosrpske politike i agresije. Odbacivanje bilo koje vrste vojne pomoći od strane SPD-a, CSS je ilustrovao odlomcima iz govora političara u Bundestagu, poput Rudolfa Scharpinga (SPD), koji je tvrdio: 'Svako ko želi mirno rješenje mora izbjeći eskalaciju'. Ratni zločinci poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića bili su ohrabreni ovakvim istupima protivnika intervencije i nesmetano i bez uplitanja nadmoćnog NATO-a, naređivali masakr za masakrom nad bosanskim muslimanima.
Manji koalicioni partner FDP određivao politiku Bonna prema Balkanu
Schwarz-Schilling smatra nečuvenim to što je FDP prešao na kurs SPD-a i tako vlastitoj koaliciji zabio nož u leđa. Budući da je Kohl igrao na kartu 'apsolutnog izbjegavanja sporova' s FDP-om - kako se ne bi ugrozila njegova vlast i moć - manji koalicioni partner je u konačnici mogao određivati balkansku politiku službenog Bonna. Kao dokaz za to, Schwarz-Schilling citira razgovore koje je o tome vodio s Kohlom“, piše Martens.
On ukazuje kako je jača strana knjige sa mnoštvom citata i izvora i to što CSS ne analizira samo događaje u Njemačkoj. „Svi neuspjesi službenog Bonna blijede u odnosu na otvoreni cinizam s kojim je Pariz pod vodstvom Fransoa Mitteranda i London pod vodstvom Johna Majora, sistematski promovisao velikosrpsku politiku protjerivanja civila služeći se paravanom tobožnjih pregovora. Britanska uloga ionako je sveobuhvatno prikazana u knjigama poput "Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia" irskog istoričara Brendana Simmsa ali Schwarz-Schillingova knjiga, u kojoj se to sve uporedno rekapitulira, upravo time dobija na dubini“, piše Martens.
I dok je, kako u svojoj recenziji prosuđuje novinar FAZ-a prvi dio knjige „od opšteg političkog interesa“, drugi dio, u kojem Schwarz-Schilling daje viđenje svog neuspjeha na funkciji visokog predstavnika u BiH, „zanimljiv je za stručnu publiku ali previše ide u detalje“. Martens upozorava čitaoce da je tu mnoštvo rečenica sa skraćenicama i tehničkim izrazima: IPTF, IMA, Bonn Powers, PIC-Steering-Board, OHR, HR i pita se u jednom trenutku, neće li mnogi odustati u jednom trenutku od zahtjevnog čitanja drugog dijela knjige.
Njemački novinar Martens navodi kao zanimljiv detalj činjenicu da je Mitterrandov nasljednik Jacques Chirac tražio ponovno zauzmanje Srebrenice vojnom intervencijom ali navodi da za to na nažalost nisu navedeni izvori.
"Sve u svemu, jasno je sljedeće: Christian Schwarz-Schilling je 1992. godine, ne obazirući se na vlastitu karijeru, rekao što je trebalo da kaže a zatim se desetljećima nakon toga zalagao za ljude u BiH. Dio njegove knjige, u kojem se bavi njemačkom politikom u odnosu na prvi rat u Evropi nakon 1945. godine, impresivan je i vrijedan čitanja", zaključuje se u recenziji knjige Christiana Schwarz-Schillinga, koju je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung.
