Mostar je i dalje podijeljen grad, u kojem dvije dominantne nacionalne stranke – jedna bošnjačka i jedna hrvatska – kontrolišu svoj dio teritorije i svoje etno-biznise, smatra Andrej Nikolaidis u komentaru za DW.
Dvanaest godina bilo je potrebno da u Mostaru budu održani lokalni izbori. A kada su napokon održani, sve je ostalo isto kao i prije, dok izbora nije bilo. Kako je uopšte došlo do toga da se u značajnom gradu jedne formalno demokratske evropske zemlje dvanaest godina ne održavaju izbori?
Mostar je iz rata izašao teško ranjen. Video-snimak na kojem je zabilježeno kako hrvatske snage ruše istorijski i emotivno neprocjenjivi Stari most, postao je jedan od simbola ratnog stradanja Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, Stari most je srušen 9. novembra, dakle na isti dan, samo četiri godine kasnije, na koji je pao i Berlinski zid. Dok je Berlinski zid srušen jer je razdvajao ljude, mostarski je most srušen jer je ljude spajao.
Most je nakon rata obnovljen, ali duboke rane čarobno lijepog grada nisu zarasle. Teritorija koju je tokom rata kontrolisalo Hrvatsko vijeće obrane nakon rata je nastavila kontrolisati Hrvatska demokratska zajednica, dok je teritorija koju je u ratu kontrolisala Armija BiH danas pod kontrolom bošnjačke Stranke demokratske akcije. Nalogodavci i ideolozi rušenja Starog mosta, od kojih su neki osuđeni i u Haagu, dugoročno su postigli cilj.
Izbora u Mostaru tako dugo nije bilo upravo zato što se HDZ i SDA nisu mogli dogovoriti oko izbornih uslova, nakon što je Ustavni sud BiH 2010. godine, na apelaciju hrvatskih stranaka, poništio pravila koja je donio Visoki predstavnik Paddy Ashdown. Gradom u kojem gotovo deceniju ne funkcioniše Gradsko vijeće upravljao je gradonačelnik Ljubo Bešlić iz HDZ-a. On je budžet donosio uz supotpis načelnika za finansije, Izeta Šahovića - kadra SDA.
Dvanaest godina bez izbora vrlo lako bi se oteglo i u dvadeset bezizbornih godina, da Mostarka Irma Baralija Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu nije podnijela tužbu protiv Bosne i Hercegovine. Sud je jednoglasno presudio u korist Baralije i potvrdio da je postojalo kršenje člana 1. Protokola br. 12 (opšta zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Nakon toga, HDZ i SDA su prisiljeni da dogovore izborne uslove i izbori su, napokon, održani.
Naša stranka između HDZ i SDA
Kako to često biva u Bosni i Hercegovini – izbori su bili prilika za promjene nakon koji će sve ostati isto. Ta šansa ni u Mostaru nije propuštena.
Dvije najjače stranke su i dalje HDZ i SDA. Gradonačelnik će naredne četiri godine biti Mario Kordić, kadar HDZ-a, dok će Gradskim vijećem predsjedavati Salem Marić, kadar SDA. Upravo Gradsko vijeće bira gradonačelnika Mostara, stoga su rezultati izbora sugerisali da bi gradonačelnik mogao biti neko iz redova „probosanskog bloka“, kako su mediji nazivali izborne liste SDA te „BH bloka“, koji čine SDP i Naša stranka. Taj je blok na izborima osvojio 18 mandata, dakle većinu u Gradskom vijeću koje čini 35 odbornika.
Izborna se matematika neupućenima činila laganom, jer je kandidat HDZ-a za gradonačelnika mogao računati na najviše 17 glasova odbornika – 13 HDZ-a, tri Hrvatske republikanske stranke i jednog srpske liste „Ostajte ovdje“.
Kandidat SDA, pokazalo se, nije imao 18 glasova – Naša stranka je, naime, saopštila da neće podržati kandidata za gradonačelnika Mostara ni iz HDZ-a ni iz SDA, jer upravo te dvije stranke smatra najodgovornijim za stanje u gradu. Toga se stava držala do kraja.
Ta je stranka imala svoju kandidatkinju za gradonačelnicu – to je bila upravo Irma Baralija, sa nespornim simboličkim kapitalom - upravo ona koja je svojom tužbom sudu u Srasbourgu omogućila održavanje izbora i šansu za promjene u Mostaru.
Etno-politički čvor koji guši Mostar
SDA, međutim, nije mislila tako. Oni jesu bili zainteresovani da gradonačelnik Mostara bude Bošnjak – ali Bošnjak iz te stranke, koja sebe doživljava kao državotvornu, nacionalnu, a svog predsjednika, Bakira Izetbegovića, kao „prvog u Bošnjaka“.
Dio javnosti i medija u Bosni i Hercegovini tvrdi kako je propuštena „istorijska prilika“ da na čelo Mostara dođe Bošnjak. Za to što nije tako, optužuju Našu stranku.
U Mostaru, doista, jeste propuštena prilika – da se razumije kako rješenje nije da Hrvati preglasaju Bošnjake, ni obratno. Prokockana je šansa da pobijedi politika koja nudi nešto drugo, šansa da se Mostar oslobodi čvora etno-politika koje, opet, nose nacionalne podjele, ali i, ne manje bitno, podjele zona poslovnog uticaja. Taj čvor nastavlja da guši i Mostar i Bosnu i Hercegovinu.
