Anura su poštovali kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama

Tri godine su prošle od smrti bh. umjetnika Anura Hadžiomerspahića. Prenosimo omaž Bakira Hadžiomerovića koji je, također, napisan prije tri godine. „I onda je došao taj 29. novembar, datum koji se ovdje nekada vodio kao najvažniji praznik bivše države. Telefon je zazvonio, a iz njega me presjekla vijest – umro je Anur Hadžiomerspahić. Želio sam prekinuti vezu, odbaciti poziv. Izbrisati, pritisnuti delete, bilo što, samo da se riješim te grozne istine. Istine u koju ni sada dosljedno ne vjerujem.

Zaigrani dječak

Anur, Anur, Anur... Plačimo, plačimo, plačimo... Naslovnica decembarske „Prizme“ posljednje je što smo napravili. A imali smo još mnogo planova i ciljeva. Za budućnost koja, nažalost, nikad neće doći. U muzici, izložbama, videopričama... [gallery link="file" columns="1" size="full" td_select_gallery_slide="slide" ids="56837,56838,56839,56840,56841,56842,56843,56844"] Naša popodnevna druženja u Avliji. Puna uzajamne ljubavi i drugarstva. A tek razgovori o sumornoj svakodnevici što nas okružuje... Posljednje što smo mislili da smo dogovorili bilo je da ne idemo nigdje, da ostajemo ovdje u našoj zajedničkoj borbi protiv primitivizma i nacionalizma. Anur je ogromni talent dijelio nesebično, darivao ga širom svijeta, poštovali su ga kao što se neobično poštuju veliki i rijetki među nama, a da je, opet, u svom gradu uspio ostati isti zaigrani i znatiželjni dječak s asfalta. Urban i civiliziran, dobar k'o duša, Bože mili...

Ostala djela

Više ga nema i neće takvog ponovo u Sarajevu biti. Anurov odlazak ne bi preživjele ni mnogo veće i važnije kulture od bosanskohercegovačke. Ostali su njegovi radovi i djela da nas podsjećaju kako smo imali privilegiju biti dio inspiracije nezaboravnog umjetnika i predivnog čovjeka. Anur, Anur, Anur... Plačimo, plačimo, plačimo...“