Užarena galaksija udaljena gotovo pola milijarde svjetlosnih godina mogla bi nam pružiti jedinstvenu priliku da u realnom vremenu posmatramo sudar supermasivnih crnih rupa, moguće čak i unutar ljudskog života, možda za manje od stotinu godina.
Nova analiza neobičnog svjetla iz galaksije Mrk 501, koja pripada tipu blazara, ukazuje na to da se u njenom središtu možda nalaze dvije supermasivne crne rupe, od kojih svaka izbacuje vlastiti mlaz materije. Iako ovo još nije konačna potvrda, trenutno je to najvjerovatnije objašnjenje za neobično ponašanje galaksije, navodi studija koju je vodila astronomkinja Silke Britzen s Instituta Max Planck.
Potraga za spajanjem divova
Ako se otkriće potvrdi, to bi moglo značiti da je jedan od najvećih ciljeva moderne kosmologije nadohvat ruke, prvo direktno posmatranje spajanja supermasivnih crnih rupa, koje mogu imati masu miliona ili čak milijardi puta veću od Sunca.
Kako nastaju supermasivne crne rupe
Supermasivne crne rupe nalaze se u središtu gotovo svake velike galaksije, ali njihov nastanak i rast i dalje su velika misterija. Za razliku od manjih crnih rupa, koje nastaju kolapsom zvijezda, nije jasno kako ovi gigantski objekti dostižu toliku masu.
Ograničenja detekcije
Jedan od razloga je što još nemamo dovoljno osjetljive instrumente za detekciju gravitacionih valova koje proizvode sudari supermasivnih crnih rupa, a koji bi dali ključne informacije o njihovom razvoju.
Vidljivi tragovi
Ipak, crne rupe ostavljaju tragove: kada gutaju materijal, oko njih nastaje užaren disk, a dio materije se izbacuje u obliku snažnih mlazova plazme koje možemo detektovati radioteleskopima.
Mrk 501 kao kandidat
Galaksija Mrk 501, udaljena oko 464 miliona svjetlosnih godina, dugo se smatra kandidatom za sistem s dvije supermasivne crne rupe. Riječ je o blazaru čiji je mlaz usmjeren gotovo direktno prema Zemlji.
Neobično kretanje mlazova
Tokom 23 godine posmatranja naučnici su uočili neobične promjene u mlazovima. Podaci sugeriraju postojanje dodatnog, slabijeg mlaza koji kruži oko centra galaksije, što bi se moglo objasniti prisustvom dvije crne rupe u orbiti.
Voditeljica istraživanja Silke Britzen navodi da podaci pokazuju dinamičan sistem koji je teško objasniti bez dvije crne rupe.
Analiza je otkrila dva perioda promjena, oko sedam godina i oko 121 dan, što bi mogao biti orbitalni ciklus ovog para.
Ovo je posebno važno zbog tzv. “problema konačnog parseka”, teorijske prepreke koja objašnjava zašto se ovakvi objekti teško približavaju do sudara. Ovaj sistem sugerira da ta prepreka ipak može biti prevaziđena.
Ako se potvrdi, ovo bi mogla biti rijetka prilika da se u budućnosti posmatra sudar supermasivnih crnih rupa, možda već u narednih stotinjak godina.