Kolaps ključne atlantske morske struje, vitalne za globalnu klimu, više se ne može smatrati malo vjerovatnim događajem, pokazuje nova studija koja naglašava hitnu potrebu za drastičnim smanjenjem emisija stakleničkih plinova kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice, piše The Guardian.
Riječ je o Atlantskoj meridionalnoj obrtnoj cirkulaciji (Amoc), ključnom dijelu globalnog klimatskog sistema koji donosi toplu tropsku vodu prema Evropi i Arktiku. Tamo se voda hladi, tone i stvara duboku povratnu struju. Naučnici već znaju da je Amoc, kao posljedica klimatske krize, trenutno na najslabijoj tački u posljednjih 1600 godina.
Dosadašnji klimatski modeli sugerirali su da je kolaps Amoca prije 2100. godine malo vjerovatan. Međutim, nova analiza, koja je obuhvatila modele produžene do 2300. i 2500. godine, otkriva zabrinjavajući scenario. Prema tim projekcijama, prijelomna tačka nakon koje gašenje postaje neizbježno vjerovatno će biti dosegnuta unutar nekoliko decenija, iako bi se sam kolaps mogao desiti tek 50 do 100 godina kasnije.Istraživanje je pokazalo da bi, uz nastavak rasta emisija ugljika, čak 70% simulacija dovelo do kolapsa. Kod umjerenih emisija, kolaps se desio u 37% modela, a čak i u scenariju niskih emisija, gašenje Amoca zabilježeno je u 25% modela.
Novi rezultati su “prilično šokantni, jer sam prije govorio da je vjerovatnoća kolapsa Amoca kao posljedice globalnog zagrijavanja manja od 10%”, rekao je profesor Stefan Rahmstorf s Potsdamskog instituta za istraživanje uticaja klime, koji je bio dio istraživačkog tima. “Sada, čak i u scenariju niskih emisija, pridržavajući se Pariškog sporazuma, čini se da bi to moglo biti bliže 25%.”
“Ovi brojevi nisu vrlo sigurni, ali govorimo o procjeni rizika gdje bi čak i 10% šanse za kolaps Amoca bilo previše. Otkrili smo da je prekretnica gdje gašenje postaje neizbježno vjerovatno u narednih 10 do 20 godina. To je također prilično šokantno otkriće i razlog zašto moramo djelovati vrlo brzo u smanjenju emisija”, dodao je Rahmstorf.
Naučnici su ranije upozoravali da se kolaps Amoca mora izbjeći pod svaku cijenu. Njegovo gašenje pomaknulo bi pojas tropskih kiša o kojem ovise milioni ljudi za uzgoj hrane, gurnulo zapadnu Evropu u ekstremno hladne zime i ljetne suše te podiglo nivo mora za dodatnih 50 centimetara.
“Posmatranja u dubokom sjevernom Atlantiku već pokazuju silazni trend u posljednjih pet do 10 godina, što je u skladu s projekcijama modela”, rekao je profesor Sybren Drijfhout s Kraljevskog nizozemskog meteorološkog instituta. “Čak i u nekim scenarijima umjerenih i niskih emisija, Amoc se drastično usporava do 2100. godine i potpuno se gasi nakon toga. To pokazuje da je rizik od gašenja ozbiljniji nego što mnogi ljudi shvataju.”
Studija, objavljena u časopisu Environmental Research Letters, analizirala je standardne modele koje koristi Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC). Naučnike je posebno zabrinulo otkriće da se u mnogim modelima prijelomna tačka doseže u idućih deset do dvadeset godina, nakon čega gašenje postaje neizbježno zbog samopojačavajuće povratne sprege.
Iako su rezultati alarmantni, neki naučnici pozivaju na oprez. Dr. Aixue Hu iz Laboratorija za globalnu klimatsku dinamiku u Coloradu, koji nije učestvovao u istraživanju, rekao je da su rezultati važni, ali je dodao: “Još uvijek je vrlo neizvjesno kada će se desiti kolaps Amoca ili kada će se prijeći prekretnica Amoca zbog nedostatka direktnih posmatranja okeana i različitih rezultata iz modela.”
S time se slaže i dr. Jonathan Baker iz Met Office Hadley Centra u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Ova nova studija naglašava da rizik raste nakon 2100. godine. [Ali] ove procente treba tretirati s oprezom – veličina uzorka je mala, pa je potrebno više simulacija [nakon 2100.] kako bi se bolje kvantificirao rizik.”
Uprkos tome, Baker je zaključio kako se okean već mijenja. “Čak i ako je kolaps malo vjerovatan, očekuje se značajno slabljenje, a to samo po sebi može imati ozbiljne posljedice na evropsku klimu u narednim decenijama. Ali budućnost atlantske cirkulacije još je uvijek u našim rukama.”