Zoran Bečić bio je veliki I omiljeni glumac, koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u Sarajevu, gdje je i umro 29. Marta 2006.
Bard bh. glumišta rođen je u Čačku 2. aprila 1939. godine, studirao je glumu na Beogradskoj akademiji u klasi Mate Miloševića i diplomirao 1966. godine. Iste jeseni otišao je Dubrovnik gdje će u angažmanu provesti dvije godine. Iz tog perioda su uloge u “Ljubavnicima” nepoznatog renesansnog autora i “Ljubaji” Muriella Shisgala.
"Noć ubica"
Potom prelazi u Sarajevo i tadašnje Malo pozorište (Kamerni teatar 55) koje je bilo rodonačelnikom pozorišne avangarde na Balkanu.
Sarajevski debi imao je u predstavi Radoslava Dorića "Noć ubica", a zatim je u tri sezone odigrao čitav niz uloga, počevši od glavnih u "Pljački" i "Mračnoj komediji" i sporednih u "Usamljenoj gomili" i "Veleizdajničkom procesu", sve do naslovnih u "Viktoru ili djeci na vlasti" i "Idiotu". Godine 1971. nastupao je u Beogradu, no, nakon dvije sezone vraća se u Sarajevo, ovaj put u Narodno pozorište gdje igra brojne uloge - “Priče iz Bečke šume", "Bašeskija", "Čežnja pod brestovima", "Nora", "Hrvatski Faust", "Na Božijem putu", "Omer-paša Latas" i ulogu Rjepnina u "Romanu o Londonu" Miloša Crnjanskog u režiji Sulejmana Kupusovića.
Podjednako je vezan i za Kamerni teatar 55 ("Smrt trgovačkog putnika", "Rucante", "Sporting life", "Lijepa Vida", "Divlje meso", "Karamazovi", "Makedonsko slanje", "Nije čovjek ko ne umre" i kao Henrik u "Vjenčanju Gombroviča" u režiji Tadeusha Mintza).
Za ostvarenja u "Noći ubica" dobio je Zlatni lovor vijenac Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
Rat proveo u Sarajevu
Bečić, koji je rat proveo u Sarajevu, bio je jedan od utemeljitelja SARTR-a i akterom “Skloništa”, a debitirao je i kao reditelj remake-postavkom predstave "Nije čovjek ko ne umre" Velmira Stojanovića, nakon čega režira i "Memoare Mine Hauzen" Safeta Plakala u produkciji SARTR-a, te dvije predstave u Kamernom teatru 55 "Suton" Ive Vojnovića i "Smrt i djevojka" Ariela Dorl'mana i "Nije čovjek ko ne umre" u mostarskom Narodnom pozorištu. Kao glumac, često je gostovao u Tuzli (“Hamdibeg”) i Mostaru (“Ruho”).
Pamte se I njegiove uloge u serijama I filmovima "Viza za budućnost", "Zamka za ptice", "Aleksa Šantić", "Moj brat Aleksa", "Bure baruta", "Priče iz fabrike", "Valter brani Sarajevo"...
U Narodnom pozorištu u Sarajevu obavljao je i funkciju direktora drame. Dida, kako su ga kolege zvale, je do kraja života igrao svoju posljednju ulogu dobivši svoj posljednji aplauz na otvorenoj sceni tumačeći lik Alihodže u predstavi "Legenda o Ali-paši". U sklopu Festivala komedije Bosne i Hercegovine "Mostarska liska 2006." posthumno mu je dodijeljena nagrada "Velika mostarska liska."
Njegovim stopama krenula je kćerka Zorana Bečić, koja je popularna glumica u Srbiji.
