Prve godine života predstavljaju period intenzivnog učenja, ali ljudi se tih trenutaka obično ne sjećaju – fenomen poznat kao infantilna amnezija. Međutim, nova studija objavljena u uglednom časopisu Science pokazala je da bebe zaista stvaraju sjećanja. Ipak, ostaje pitanje zašto ih kasnije u životu ne možemo prizvati.
„Oduvijek me fascinirala ova misteriozna praznina u našim ličnim sjećanjima“, izjavio je Nick Turk-Browne, profesor psihologije na Univerzitetu Yale i glavni autor studije.
Oko prve godine života djeca izuzetno brzo usvajaju nova znanja – počinju prepoznavati predmete i lica, uče govoriti i hodati, razvijaju društvene veze. Međutim, većina ljudi nema nikakva sjećanja iz tog perioda.
Šta kaže nauka?
Sigmund Freud, otac psihoanalize, vjerovao je da su rana sjećanja potisnuta iz svijesti. Savremene teorije, međutim, ukazuju na hipokampus – dio mozga ključan za epizodno pamćenje, koji nije u potpunosti razvijen u ranom djetinjstvu.
Naučnici su ranije primijetili da bebe, iako ne mogu govoriti o svojim sjećanjima, pokazuju sklonost dužem gledanju poznatih predmeta. Također, istraživanja na štakorima otkrila su da se moždani obrasci sjećanja formiraju u ranoj dobi, ali postaju teže dostupni s vremenom.
Kako su istraživači proučavali bebino pamćenje?
Dosad je bilo nemoguće precizno analizirati moždanu aktivnost kod beba jer se ne mogu dugo zadržati u mirnom položaju potrebnom za snimanje funkcionalnom magnetnom rezonancom (fMRI). Međutim, tim profesora Turk-Brownea pronašao je rješenje – koristeći dude, plišane igračke i vizualne podražaje kako bi bebe ostale mirne tokom skeniranja mozga.
U eksperimentu je učestvovalo 26 beba – polovina mlađa, a polovina starija od godinu dana. Prvo su im pokazivane slike lica i predmeta, a kasnije su ponovo vidjele iste slike uz nove. Istraživači su pratili koliko dugo bebe gledaju već viđene slike, koristeći to kao indikator pamćenja.
Sjećanja postoje, ali su skrivena
Analizom moždane aktivnosti utvrđeno je da hipokampus učestvuje u stvaranju sjećanja već od rane dobi. Kod 11 od 13 beba starijih od godinu dana aktivnost hipokampusa bila je značajno izraženija, što potvrđuje da su bolje pamtile ono što su prethodno vidjele.
„Zaključili smo da bebe od otprilike 12 mjeseci imaju sposobnost kodiranja epizodnih sjećanja u hipokampusu“, objašnjava Turk-Browne.
Ipak, i dalje nije jasno zašto su ta rana sjećanja kasnije nedostupna. Naučnici vjeruju da ona možda nikada nisu u potpunosti konsolidovana u dugoročno pamćenje ili su jednostavno postala nevidljiva za kasniji život.
Prvi rezultati dodatnih istraživanja sugeriraju da sjećanja mogu trajati do treće godine života prije nego što izblijede. Turk-Browne se nada da bi buduće studije mogle pokazati jesu li neka od tih ranih sjećanja ipak negdje pohranjena i mogu li se kasnije aktivirati.
